петак, 14. новембар 2014.

Oh, koja je Pepeljuga prava?

Pepeljuga je jedna od najpoznatija bajki, prvi put objavljena 1697. godine u delu Šarla Peroa. Najčitanija verzija „Pepeljuge“ je ona koju su napisali Braća Grim.[1] Međutim, srpska verzija ove bajke zabeležena po narodnom predanju od strane Vuka Stefanovića Karadžića[2] je starija od varijante Braće Grim, jer je objavljena 1821. godine. Braća Grim su svoju verziju objavili kasnije. Poznato je da su Braća Grim bili preko Vuka upoznati sa srpskom narodnom prozom jer su je i prevodili na nemački jezik.

Vikipedija



Пепељуга (српска народна бајка)


Преле ђевојке код говеда око једне дубоке јаме, а дође некакав старац бијеле браде до појаса, па им рече: "Ђевојке! чувајте се ви те јаме, јер да које од вас упадне вретено у њу, оне би се мати одмах претворила у краву." Ово рекавши старац отиде, а ђевојке онда чудећи се његовијем ријечима прикуче се јами још ближе и стану се у њу надвиривати и разгледати је, док се једној, која је била најљепша између њих, измакне вретено из руке и падне у јаму. Кад она у вече дође кући, а то јој се мати претворила у краву и стоји пред кућом.

По том она стане ову краву гонити на пашу с осталијем говедима. Послије некога времена отац се ове ђевојке ожени удовицом која доведе једну своју кћер. Маћеха стане одмах мрзити на своју пасторку особито за то што је она била много љепша од њезине кћери: забрањивала јој је да се умива, чешља и преоблачи, и свакојако је тражила узроке да је кара и мучи. Једном јој даде ујутру пуну торбу куђеље па јој рекне: "Ако ово све данас не опредеш и у кокошку не смоташ, не иди ми довече кући, убићу те." Ђевојка сирота идући за говедима прела је колико је могла, а кад на подне говеда полијежу у пландишту, она видећи да се на куђељи не познаје што је опрела, стане плакати.

Кад је види она крава што јој је била мати ђе плаче, запита је што јој је, а она јој каже све редом што је и како је. Онда крава тјешећи је рекне јој да се за то не брине ни мало: "Ја ћу" вели "куђељу узимати у уста и жвакати па ће се на моје ухо помолити жица, а ти је ухвати па одмах мотај на кокошку." Тако и учине: крава ставе куђељу у уста узимати и жвакати а ђевојка на ухо њезино жицу извлачити и мотати, и одмах буду готове.

Кад ђевојка у вече маћеси да велику кокошку, маћеха јој се врло зачуди, па јој сјутридан да још више куђеље, а кад она и ово опреде и смота као и оно прије и увече донесе кокошку готову, она помисли у себи да то њој помажу њезине другарице, па јој трећи дан да још више куђеље, али крадом пошаље за њом и своју кћер да гледа ко то њој помаже прести и мотати. Кад се ова послана ђевојка привуче те види како крава куђељу узима и жваће а пасторка на њезино ухо пређу мота, она се врати кући и каже све матери својој.

По том маћеха навали на свога мужа да се крава она закоље; муж је изнаприје жену од тога одвраћао, али најпослије кад се жена није шћела оканити, пристане и он на то, и каже јој да ће је у тај и у тај дан заклати. Кад пасторка за то дозна она стане једнако плакати, а кад је крава запита за што плаче и она јој каже све што је и како је, рече јој крава: "Мучи ти, не плачи, већ кад мене закољу, да не једеш од мене меса, већ кости моје да покупиш, па да их за кућом под тијем и под тијем каменом закопаш у земљу, па кад ти буде кака невоља дођи на мој гроб и наћи ћеш помоћ."

Кад краву закољу и месо јој стану јести, ђевојка није шћела окусити изговарајући се да није гладна и да не може, него покупи све њезине кости па их закопа ђе јој је крава казала. Ђевојци је овој било име Мара, али како је послије тога највише радила и слушала у кући: носила воду, готовила јело, прала судове, мела кућу и радила све остале кућевне послове, и како се тако највише око ватре налазила, прозову је маћеха и њезина кћи пепељугом.

Једном у неђељу маћеха опремивши се са својом кћери у цркву проспе по кући пуну копању проса па рече пасторци: "Ти пепељуго! ако ово све просо не покупиш и ручак не зготовиш док ми из цркве дођемо, убићу те." Пошто оне отиду у цркву, ђевојка сирота стане плакати говорећи у себи: "За ручак ми није бриге, ласно ћу га зготовити, али ко ће толико просо покупити!" У том јој падне на ум што јој је крава рекла ако кад буде у невољи да иде на њезин гроб и да ће наћи помоћ, па отрчи одмах онамо, кад тамо, али шта да види! на гробу стоји великачки сандук отворен пун свакојакијех драгоцјенијех хаљина, а на заклопцу његову два бијела голуба, па јој реку: "Маро! узми из сандука хаљине које хоћеш, па се обуци и иди у цркву, а ми ћемо просо покупити и остало све уредити."

Она весела узме прве хаљине с врха све од саме свиле, пак се обуче и отиде у цркву. У цркви све се, и женско и мушко, зачуди њезиној љепоти и њезинијем хаљинама, а највише што нико није знао ко је она и откуда је, а особито јој се зачуди и око на њу баци царски син који се онђе десио. Кад буде испред свршетка летурђије, она се из цркве искраде па бјежи кући, па свукавши своје хаљине остави их у сандук, а он се сам затвори и нестане га, а она брже к ватри, кад тамо а то просо покупљено, ручак готов и све уређено. Мало постоји, ал ето ти јој маћехе са кћерју својом из цркве, и врло се зачуде кад виде све уређено па и просо покупљено. Кад буде у другу неђељу, маћеха се са својом кћерју опет спреми у цркву и на походу проспе још више проса по кући па каже пасторци као и прије: "Ако то све просо не покупиш: и ручак не зготовиш и остало све не уредиш док ми дођемо из цркве, убићу те."

Пошто њих двије отиду у цркву, пасторка одмах к материну гробу, кад тамо, а то сандук опет отворен као и прије и на заклопцу стоје два бијела голуба, па јој реку: "Обуци се ти, Маро, па иди у цркву, а ми ћемо просо покупити и остало све уредити." Онда она узме из сандука хаљине све од чистога сребра, пак се обуче и отиде у цркву. У цркви јој се опет зачуди све још више него прије, а царев син очију не сметаше с ње; али кад буде испред свршетка летурђије, она се између народа некако украде, те бјежи кући, пак се брже боље свуче и хаљине остави у сандук, па к ватри. Кад јој маћеха са својом кћерју дође из цркве, још већма се зачуде кад виде просо покупљено, ручак готов и остало све уређено, и никако се нијесу могле дочудити.

Кад буде у трећу неђељу, оне се опет спреме у цркву, па на походу маћеха проспе још више проса по кући и каже пасторци као и прије: "Ако ово просо све не покупиш, ручак не зготовиш и остало све не уредиш док ми дођемо из цркве, убићу те." Пошто оне отиду из куће, пасторка одмах к материну гробу и нађе опет сандук отворен и на заклопцу два бијела голуба који јој реку да се обуче и да иде у цркву а да се не брине ни за што у кући. Онда она узме из сандука хаљине све од суха злата пак се обуче и отиде у цркву. У цркви јој се сви зачуде још већма, а царев је син био намислио да је не пушта као и прије, већ да је чува да види куда ће. Кад буде испред свршетка летурђије те она пође да иде, а царев син за њом устопице, и тако она између народа провлачећи се и бјежећи некако јој спадне папуча с десне ноге, и она не имајући кад тражити је побјегне босонога а царев син узме јој папучу. Дошавши она кући свуче се и хаљине остави у сандук па одмах к ватри као и прије.

Царев син потом зађе с оном папучом њезином да је тражи по свему царству огледајући свакој ђевојци папучу на ногу, али којој дуга, којој кратка, којој уска, којој широка, не може ни једној да пристане. И тако идући од куће до куће дође и кући њезина оца. Маћеха њезина кад је виђела да ће царев син доћи и њиховој кући да тражи ону ђевојку, она њу пред кућом сакрије под корито.
Кад царев син дође с папучом и запита имају ли каку ђевојку у кући, она му каже да имају и изведе му своју кћер. Кад јој папучу он огледа на ногу, али јој папуча не може ни на прсте да се навуче; онда царев син запита имају ли у кући још каку ђевојку, а она му каже да немају више никаке. У том пијевац скочи на корито пак запјева: "Кукуријеку, ево је под коритом."Маћеха повиче: ,.Иш, орао те однио!" Царев син чувши то, потрчи брже боље ка кориту те га дигне, кад тамо, а то под њим она иста ђевојка што је била у цркви и у онијем истијем хаљинама у којијем је трећи пут била, само без папуче на десној нози. Кад је царев син угледа, он се готово обезнани од радости, па јој брже боље папучу назује на десну ногу, и видећи да јој је не само таман на ногу него да је управо и онака као и она што јој је на лијевој нози, одведе је своме двору и ожени се њоме.

за вас пронашла на http://www.umotvorine.net

PEPELJUGA (Jacob i Wilhelm Grimm)

Razbolje se žena nekog bogataša, pa kad osjeti da joj je blizu kraj, pozva kćer jedinicu i reče joj:

– Drago dijete, budi dobra i čestita, pa će ti svatko biti od pomoći.
Kad to reče, sklopi oči i izdahnu.
Djevojčica je svaki dan odlazila do majčinog groba i plakala. Nije zaboravila majčine riječi. Kad je došla zima, pokri snijeg majčin grob svojim bijelim pokrivačem, a kad ga sunce u proljeće okopni, bogataš se oženi drugom ženom. Žena sa sobom dovede i svoje dvije kćeri, koje su naoko bile lijepe i čiste, ali u srcu zle i prljave. Tako nastadoše teški dani za sirotu pastorku.
– Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi? – govorile su.
– Tko želi kruha, mora ga i zaslužiti.
Oduzeše joj lijepe haljine, navukoše joj staru sivu pregaču i dadoše drvene klompe.
– Vidi ti ponosne princeze, kako se dotjerala! – vikale su, smijale se i odvele je u kuhinju. Tu je morala od jutra do mraka raditi teške poslove, ustajati u ranu zoru, donositi vodu, ložiti vatru, kuhati i prati. Osim toga, polusestre su joj radile svakojake pakosti, rugale joj se i sipale joj u pepeo grašak i leću, a ona je morala sjediti i prebirati. Uvečer, umorna od tolikog posla, morala bi leći kraj ognjišta, jer nije imala svoje postelje. Kako je od pepela uvijek bila prašnjava, nazvaše je Pepeljugom. Jednoga dana otac se spremao na sajam pa upita pastorke što žele da im donese.
– Lijepih haljina – reče jedna.
– Bisera i dragog kamenja – reče druga.
– A ti, Pepeljugo, – upita otac – što bi ti željela?
– Otkinite, oče, prvu grančicu koja vam dodirne šešir kad se budete vraćali kući. Nju mi donesite.
Tako otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisere i drago kamenje, a kad je vraćajući se kući jahao kroz šumu, okrznu ga ljeskova grančica i zbaci šešir. On je otkide i ponese.
Kad je došao kući, dade pastorkama što su zaželjele, a Pepeljugi dade ljeskovu grančicu. Pepeljuga mu zahvali, ode na majčin grob i zasadi grančicu; pri tom je toliko plakala da su joj suze tekle niz obraze i zalijevale grančicu. Grančica je od suza odmah počela rasti i postala lijepo drvo. Pepeljuga je svaki dan tri puta odlazila na grob, plakala i molila, a svaki put bi na drvo slijetala bijela ptičica, pa kad bi Pepeljuga izgovorila neku želju, ptičica bi joj s grane bacila ono što je zaželjela. Dogodi se da kralj te zemlje priredi svečanost koja je trebala trajati tri dana i na koju je pozvao sve lijepe djevojke iz kraljevstva kako bi njegov sin sebi odabrao nevjestu. Kad su dvije polusestre čule da će i one biti pozvane, silno se obradovaše, pozvaše Pepeljugu i rekoše joj:
– Očešljaj nas, očisti cipele i pričvrsti kopče, ići ćemo na svečanost u kraljeve dvore.
Pepeljuga ih je poslušala, ali je gorko plakala jer je i ona željela ići na ples pa zamoli maćehu da i nju povedu.
– Zar da ti, Pepeljugo, – reče ova – takva, puna prašine i pepela, ideš u dvorac? Nemaš ni haljinu ni cipele, a plesala bi!
Kako je Pepeljuga i dalje molila, ona reče:
– Evo, sasula sam ti zdjelu leće u pepeo. Ako je za dva sata istrijebiš, možeš ići s nama.
Pepeljuga izađe na zadnja vrata u vrt i povika:
– O, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi: Dobra zrnca u lončić, loša u trbuščić!
Odmah sletješe na prozor dvije bijele golubice, za njima dvije grlice, a onda dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubice zaklimaše glavicama i, kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptičice, pa potrijebiše sva dobra zrnca u zdjelu.
Nije prošlo ni sat vremena, a one završile i odletjele. Tada djevojka, sva radosna, odnese zdjelu maćehi, vjerujući da će sada smjeti ići na svečanost. Ali maćeha reče:
– Ne, Pepeljugo, ti nemaš haljinu i ne znaš plesati. Svi će ti se smijati.
Kad se djevojka opet rasplakala, ona nastavi:
– Ali ako mi dvije pune zdjele leće istrijebiš za jedan sat iz pepela, onda možeš ići. – A u sebi pomisli: "To neće nikako stići." Kad ona prosu dvije zdjele leće u pepeo i ode, djevojka opet izađe u vrt i povika:
– O, vi golubice, vi grlice i pitome ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti: Dobra zrnca u lončić, loša u trbuščić!
Opet na kuhinjski prozor sletješe dvije bijele golubice, pa dvije grlice, a onda dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubice klimnuše glavicama pa; kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptičice, i istrijebiše sva dobra zrna u zdjelu. Nije prošlo ni pola sata, a one završiše i odletješe. Djevojka odnese zdjelu maćehi, sva radosna, jer je pomislila da će sada i ona ići na svečanost. Ali maćeha reče:
– Ništa ti ne pomaže. Nećeš s nama jer nemaš haljinu i ne znaš plesati. Mi bismo te se sramile.
Okrenu joj leđa i požuri za svojim oholim kćerima. Kad više nikog nije bilo kod kuće, Pepeljuga ode na grob svoje majke pod lijesku i reče:
– Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Jedna ptica joj baci zlatom protkanu haljinu i svilom i srebrom izvezene cipelice. Ona se brzo obuče i potrča na svečanost. Njene polusestre i maćeha je nisu mogle prepoznati. Bila je tako lijepa u raskošnoj odjeći, da one pomisliše kako je kraljevska kći.
Na Pepeljugu nisu ni pomišljale, uvjerene da ona sjedi kod kuće u prašini i trijebi leću iz pepela.
Kraljević joj priđe, uze je za ruku i zaplesa s njom, pa je čitavo vrijeme plesao samo s njom i nije joj htio ispustiti ruku, a kad bi je neko drugi zamolio za ples, on je odgovarao:
– Ovo je moja plesačica.
Tako je ona plesala do večeri. Kad htjede krenuti kući, kraljević reče:
– Poći ću s tobom da te ispratim.
Htio je vidjeti čija je to kćer, ali ona mu pobježe i skoči u golubinjak. Kraljević je čekao sve dok nije došao njen otac, kome je kazao da je neznana djevojka skočila u golubinjak. Otac pomisli: "Da nije Pepeljuga?"
Donesoše mu sjekiru i trnokop da razvali golubinjak, ali unutra nikoga ne nađoše. Kad dođoše kući, Pepeljuga je ležala u prašnjavim haljinama u pepelu, a petrolejka je tužno svjetlucala kraj dimnjaka. Jer, ona je brzo iskočila s druge strane iz golubinjaka i otrčala do ljeskovog drveta. Tamo je svukla lijepu haljinu i stavila na grob, a ptica je odnijela. Onda je obukla svoju sivu pregačicu i legla u kuhinju kraj pepela. Drugog dana, kad se svečanost nastavila i roditelji sa sestrama otišli, ode Pepeljuga ponovo do ljeskovog drveta i reče:
– Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Ptica joj tada baci još gizdaviju haljinu. Kad se u toj odjeći pojavila na svečanosti, svi su bili zadivljeni njenom ljepotom. A kraljević, koji ju je čekao, odmah je uze za ruku i ponovo zaplesa s njom. Ako bi je neko drugi zamolio za ples, on je govorio:
– To je moja plesačica.
Kad je pala večer i ona htjela otići, pođe i kraljević s njom da vidi u koju će kuću. Ali ona pobježe u vrt iza kuće. Tamo je stajalo lijepo veliko stablo na kojem su visile prekrasne kruške. Hitro kao vjeverica uspne se Pepeljuga među granje i kraljević nije vidio kud je nestala. Ali on opet pričeka dok ne dođe njen otac i reče mu:
– Neznana djevojka je opet pobjegla. Mislim da se sakrila u kruškinom granju. Otac opet pomisli: "Da nije Pepeljuga?" Naredi da mu donesu sjekiru i posiječe drvo, ali ne nađoše nikoga. A kad uđoše u kuhinju, Pepeljuga je već ležala u pepelu, jer je prije toga skočila sa stabla, vratila ptici sa ljeskovog drveta lijepu haljinu i obukla svoju sivu pregačicu. I trećeg dana, kad su roditelji i sestre otišli, pođe Pepeljuga na majčin grob i reče drvcetu:
– Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Sad joj ptica baci haljinu koja je bila tako sjajna i raskošna kakvu još nitko nije imao i cipelice od suhog zlata. Kad je u ovoj haljini došla na svečanost, svi su zanijemili od divljenja. Kraljević je opet plesao samo s njom i kad bi je netko drugi zamolio za ples, on je govorio: – To je moja plesačica.
Kad padne večer i Pepeljuga pođe kući, kraljević je opet htio pratiti, ali ona mu tako brzo pobježe da je nije mogao stići. Ali, kraljević se ovog puta poslužio lukavstvom. Naredio je da se stepenice namažu smolom, pa kad je djevojka potrčala kući, lijeva cipela joj se zalijepi i ostade. Kraljević je podiže i vidje da je bila vrlo malena i od suhog zlata. Drugog dana dođe s cipelicom Pepeljuginom ocu i reče mu:
– Nijedna druga neće mi postati žena osim one kojoj pristaje ova zlatna cipelica.
Dvije polusestre se silno obradovaše jer su imale lijepa stopala. Starija uze cipelicu i pođe s majkom u sobu da je isproba. Kako je cipelica bila premalena pa joj palac nije mogao stati, majka joj reče:
– Odsjeci palac! Kad budeš kraljica, nećeš trebati hodati. Djevojka odsječe palac, ugura nogu u cipelicu, stisne zube od bola i izađe pred kraljevića, a on je kao svoju nevjestu uze na konja i odjaha. Kad su prolazili pored groba, na ljeskovom grmu sjedile su dvije golubice i gukale:
"Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
a nevjeste prave nema."
Kraljević pogleda njenu nogu i spazi kako je krv procurila. On okrenu konja, vrati lažnu nevjestu i reče da to nije prava, i neka druga sestra isproba cipelu. Sad druga ode u sobu, s mukom utiska prste u cipelu, jer joj je peta bila prevelika, pa majka i njoj reče:
– Odreži petu. Kad budeš kraljica nećeš morati pješačiti.
Djevojka odreza komad pete, utisnu nogu u cipelu i izađe pred kraljevića, a on je uze na konja kao svoju nevjestu i odjaha. Ali kad su prolazili pored ljeskovog drveta, sjedile su na grani dvije golubice i gukale:
"Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
još nevjeste prave nema."
Kraljević pogleda njenu nogu i opazi kako je krv procurila iz cipele i natopila bijelu čarapu, pa okrenu konja i lažnu nevjestu vrati kući.
– Ni ovo nije prava, – reče. – Imate li još kćeri?
– Ne – reče otac. – Tu je još samo Pepeljuga, siroče moje pokojne žene, ali ona vam ne može biti nevjesta.
A kad kraljević reče da mu je pokažu, povika maćeha:
– Ah, ne, ona je prašnjava i prljava, ne možemo vam je pokazati.
Kraljević, međutim, ostade pri svome pa su morali pozvati Pepeljugu. Ona prvo opra ruke i lice pa izađe i pokloni se kraljeviću koji joj pruži zlatnu cipelu. Tada ona sjede na klupicu, skide drvenu i obuče zlatnu cipelu koja joj je pristajala kao salivena. A kad je ustala i kraljević je pogledao u lice, prepozna lijepu djevojku s kojom je plesao i povika:
– Ovo je moja prava nevjesta!
Maćeha i polusestre se skameniše i poblijediše od bijesa, a on uze Pepeljugu na konja i odjaha s njom. Kad su prolazili pored ljeskovog drveta, zagukaše bijele golubice:
"Gukni, gukni, golubice,
tu su zlatne cipelice
što djevojci dobro stoje
jer nevjesta prava to je."
A onda poletješe i spustiše se Pepeljugi na ramena, jedna s desne, druga s lijeve strane. Kad je trebalo slaviti svadbu, dođoše se obje polusestre dodvoriti i s Pepeljugom lažno dijeliti sreću. Kad su mladenci pošli na vjenčanje, stade starija s desne, a mlađa s lijeve strane Pepeljuge da joj budu pratilje, ali ih golubice, koje su ostale na nevjestinim ramenima, otjeraše.
A Pepeljuga i kraljević ostaše sami u svojoj sreći, pa su živjeli dugo i sretno i ostali dobri i plemeniti.
pepeljuga3

- PEPELJUGA (Jacob i Wilhelm Grimm) - Bajke i priče za djecu - Lukin portal za djecu
Preuzeto sa: Lukin portal za djecu i obitelj

PEPELJUGA   Šarl Pero

Bio jednom jedan vlastelin koji se po drugi put oženio jednom udovicom, oholom i opakom, najgorom na svijetu. Ona imađaše dvije kćeri koje su bile iste naravi kao i njihova majka i one su joj u svemu bile slične. Muž je opet imao kćer, tako milu i dobru, da joj nije bilo ravne. Ona je to naslijedila od svoje majke, koja je bila najbolje stvorenje na svijetu. Odmah poslije svadbe, maćeha ispolji svoju rđavu narav. Nije mogla da podnosi plemenite osobine ove djevojčice, pored koje njene kćeri izgledahu još odvratnije. Maćeha joj je naređivala da radi najgrublje poslove u kući: morala je da pere suđe i stepenice, da čisti gospođinu sobu i sobe gospođica njenih kćeri. Djevojka je spavala na tavanu na tvrdoj slamarici, dok su njene sestre boravile po lijepo namještenim odajama s najudobnijim posteljama i velikim ogledalima, u kojima su se mogle ogledati od glave do pete. Sirota djevojka je strpljivo podnosila sve to i nije se usuđivala da se požali ocu, koji bi je izgrdio, jer je bio pod uticajem svoje žene.

Pošto bi posvršavala sve poslove u kući, ona bi se šćućurila uz ognjište i sjela bi u pepeo, zbog čega su je svi u kući zvali Pepeljugom. Ipak je Pepeljuga, iako u ritama, bila sto puta ljepša od svojih sestara, mada su one bile raskošno odjevene. Jednom se dogodi da kraljev sin pripremi veliku igranku, na koju pozva sve značajne ličnosti. Bjehu pozvane i one dvije gospođice, jer su one uživale veliki ugled u zemlji. Obradovaše se i odmah počeše izabirati i spremati haljine da bi izgledale što ljepše na toj svečanosti. To je Pepeljugi donijelo nove patnje. Oko njih je imala mnogo posla: morala je svojim sestrama glačati rublje, stavljati ukrase na haljine i udešavati ih da što ljepše izgledaju. Govorilo se samo o tome kako će se one obući i dotjerati za tu svečanost.
- Ja ću obući haljinu od crvene kadife s engleskim čipkama - reče starija.
- A ja ću – reče mlađa - obući običnu suknju, ali ću zato imati divan ogrtač sa zlatnim cvjetovima, a na glavi kapu ukrašenu dijamantima.

Pozvaše i Pepeljugu da je upitaju za savjet jer je ona imala odličan ukus. Ona im sasvim iskreno dade savjet i čak se ponudi da ih lijepo očešlja, što sestre rado prihvatiše. Dok ih je češljala, one su je pakosno zadirkivale:
- Pepeljugo, bi li i ti voljela da ideš na igranku?
- Vi mi se, gospođice, rugate; to nije za mene.
- Imaš pravo, ljudi bi se smijali kad bi vidjeli Pepeljugu na zabavi.
Druga bi ih nakaradno očešljala, ali pošto je Pepeljuga bila dobra srca, ona se trudila da ih što bolje očešlja. Od silne radosti sestre nisu dva dana ništa jele. Nisu se micale od ogledala i pokidaše više od dvadeset pojaseva stežući se da budu što vitkije. Najzad dođe i srećni dan; gospođice odoše na igranku, a Pepeljuga ih je pratila pogledom dok se ne izgubiše. Tada Pepeljuga stade plakati. Njena kuma, kad je vidje svu uplakanu, zapita šta joj je.
- I ja bih htjela... ja bih tako rado htjela... Plakala je tako jako da nije mogla da prestane. Kuma, koja je bila vila, reče joj: – Ti bi htjela da ideš na igranku, zar ne?
- Da - reče Pepeljuga uzdišući.
- Dobro - reče vila - pošto si dobra djevojka, pomoći ću ti da odeš tamo. - Odvede je zatim u sobu i reče joj:
- Hajde u baštu pa mi donesi jednu bundevu.

Pepeljuga odmah ode, ubra najljepšu bundevu i odnese je svojoj kumi, ne mogavši da shvati kako će joj ova bundeva pomoći da ode na igranku. Njena kuma izdubi bundevu sve do kore i dotače je svojim štapićem, a bundeva se odmah pretvori u divne pozlaćene kočije. Zatim ode do mišolovke, u kojoj nađe šest živih miševa. Ona reče Pepeljugi da podigne kapak od mišolovke, pa svakog miša koji izađe dotače svojim štapićem i miš se odmah pretvori u divnog konja zelenka, tako da šest miševa predstavljahu divnu zapregu od šest konja. Kad se kuma zamisli kako će stvoriti kočijaša, Pepeljuga joj reče:
- Idem da vidim da se nije uhvatio koji pacov u pacolovku; mogli bismo od njega načiniti kočijaša.
- Imaš pravo - reče joj kuma - idi pogledaj.
Pepeljuga joj donese pacolovku u kojoj su bila tri velika pacova, vila odabra jednog od njih koji je imao velike brkove i čim ga dotače svojim štapićem, pacov se pretvori u stasitog kočijaša s krasnim brkovima. Poslije toga vila joj reče:
- Idi u baštu; iza one kante za zalivanje naći ćeš šest guštera pa mi ih donesi.

I tek što Pepeljuga donese guštere, vila ih pretvori u šest lakeja u odijelima sa zlatnim gajtanima. Oni se odmah popeše u kola pozadi i držahu se dostojanstveno kao da su cijelog vijeka samo to radili. Vila tada reče Pepeljugi:
- Eto ti kočija kojom ćeš se odvesti na igranku. Jesi li zadovoljna?
- Jesam, ali zar ću ići u ovim ritama?
Kuma je samo dotače svojim štapićem i njene se rite odmah pretvoriše u divnu haljinu, iskićenu srebrom, zlatom i dragim kamenjem. Zatim joj vila dade par staklenih papučica, najljepših na svijetu. Kad Pepeljuga bi tako lijepo opremljena, pope se u kočiju, ali joj vila pri polasku preporuči da nikako ne ostane na zabavi duže od ponoći, jer ako ostane i jedan trenutak duže, kočije će se pretvoriti u bundevu, konji u miševe, lakeji u guštere, a njena raskošna haljina u obične dronjke.
Pepeljuga obeća svojoj kumi da će svakako otići prije ponoći; zatim ode sva radosna.

Kraljev sin, koga izvijestiše da je došla neka veoma lijepa nepoznata princeza, pohita da je dočeka. Prihvati joj ruku kad je silazila iz kočija i odvede je u svečanu dvoranu u kojoj su bile zvanice. Kad ona uđe, nastade tajac, ples prestade, a svirači prekidoše svirku – toliko svi bijahu zadivljeni ljepotom i sjajnim izgledom nepoznate. Čuli su se samo šapati:
- O, kako je lijepa!
Čak i kralj, iako je bio veoma star, nije skidao pogled s nje i šapnu kraljici na uho da već odavno nije vidio tako lijepo i ljupko stvorenje. A sve su gospođe pažljivo zagledale kako je ona očešljana i kakve su joj haljine, da bi se odmah sutradan na sličan način očešljale i obukle, samo ako uspiju da nađu tako lijepe tkanine i tako vješte majstore. Kraljević je posadi na najpočasnije mjesto, pa je zatim pozva da igra s njim. Ona je igrala tako dražesne da su joj se svi divili. Donesoše i bogato posluženje, od kojeg mladi princ i ne okusi, jer je neprestano gledao u nepoznatu princezu. Pepeljuga sjede pored svojih sestara, s njima je veoma ljubazno čavrljala i podijelila limunove i narandže koje je dobila od kraljevića. To je njene sestre veoma iznenadilo jer je nisu poznavale.

Dok je tako razgovarala, Pepeljuga začu da sat otkucava jedanaest i tri četvrtine. Ona naglo ustade, duboko se pokloni društvu i što je brže mogla ode kući. Kad stiže kući, potraži vilu i pošto joj se zahvali na njenoj dobroti, izjavi želju da i sutradan ode na igranku, pošto ju je kraljević zamolio da ponovo dođe. Dok je ona bila zaokupljena pričanjem svojoj kumi šta se sve dogodilo na igranci, njene sestre zakucaše na vrata i Pepeljuga ode da im otvori.
- Kako ste se dockan vratile! – reče im zijevajući, trljajući oči i pretvarajući se kao da se tek sad probudila.
- Da si ti bila s nama na igranci - reče joj jedna od njih - ne bi ti se spavalo. Bila je tamo i jedna divna princeza, najlepša na svijetu. Prema nama je bila veoma ljubazna i dala nam je narandži i limunova.
Pepeljuga bijaše izvan sebe od radosti i zapita ih kako se zvala ta ljepotica. One joj rekoše da je niko nije poznavao i da se sam kraljević na sve moguće načine trudio da sazna ko je ona i da bi dao sve na svijetu kad bi to mogao da sazna. Pepeljuga se nasmija i reče:
- Zar je ona tako lijepa? Kako ste srećne! Zar je i ja ne bih mogla vidjeti? Ah, gospođice Žavota, pozajmite mi vašu žutu haljinu, onu koju nosite običnim danom.
- Gle, molim te - reče joj gospođica Žavota - šta bi ti htjela? Zar da ja svoju haljinu pozajmim jednoj prljavoj Pepeljugi! Nisam luda!

Pepeljuga je i očekivala takav odgovor i bio joj je po volji, jer bi se našla u velikoj nevolji da joj je sestra pozajmila svoju haljinu. Sutradan obje sestre odoše na igranku, a i Pepeljuga, samo što je sad bila još ljepša i raskošnije odjevena nego prvi put. Kraljević je bio stalno uz nju, govorio joj je ljubazne i nježne riječi. Mlada djevojka se tako lijepo zabavljala da je zaboravila šta joj je vila preporučila. Odjednom začu kako izbija ponoć, dok je ona vjerovala da nema još ni jedanaest sati. Ona skoči i istrča iz dvorane hitro kao košuta. Kraljević potrča za njom, ali je nije mogao stići. Dok je trčala, spade joj s nogu jedna staklena papučica, koju kraljević pažljivo uze. Sva zadihana, Pepeljuga stiže kući, ali bez kočija i lakeja, u svojim svakidašnjim ritama. Od skupocjenog odijela bješe joj ostala samo jedna staklena papučica, ista kao i ona što ju je izgubila. Ispitivali su stražare na kapiji zamka da li su vidjeli kad je izašla jedna princeza. Oni odgovoriše da niko drugi nije izašao osim neke rđavo odjevene djevojke, koja je više ličila na neku prostakušu nego na kakvu gospođicu.

Kad se sestre vratiše s igranke, Pepeljuga ih zapita jesu li se opet lijepo zabavljale i da li je opet bila tamo ona lijepa princeza. One joj rekoše da je bila, ali da je otišla kad je izbila ponoć, i to tako brzo da joj je spala s nogu jedna staklena papučica, najljepša na svijetu. Kraljević je uzeo papučicu i do završetka igranke stalno je gledao u tu papučicu. Izgleda da se silno zaljubio u prekrasnu princezu. Doista su one to pogodile, jer uskoro zatim kraljević objavi preko trubača da će uzeti za ženu onu djevojku kojoj bude pristajala na nogu papučica. I tako počeše da probaju papučice svim princezama i vojvotkinjama, a i ostalim djevojkama na dvoru, ali uzalud. Najzad donesoše papučicu i dvjema sestrama, koje se naprezahu da uvuku nogu u nju, ali je nisu mogle nikako navući. Pepeljuga, koja ih je posmatrala i koja je poznavala svoju papučicu, reče smiješeći se.
- Da probam i ja, možda će meni odgovarati.

Sestre se zakikotaše i stadoše joj se rugati. Čovjek koji je isprobavao papučicu, pažljivo se zagleda Pepeljugi u lice i vidje da je veoma lijepa, složi se s tim, jer mu je bilo naređeno da je probaju sve djevojke. On posadi Pepeljugu na stolicu i prinese papučicu njenoj maloj nozi. Papuča se navuče bez muke i stajaše joj kao salivena. Sestre se veoma začudiše, a još više kad Pepeljuga iz džepa izvadi i drugu papučicu, koju navuče na nogu. U taj čas dođe njena kuma i kad je dodirnu svojim čarobnim štapićem, Pepeljugina haljina postade još blistavija od onih koje je dotad imala. I tada njene sestre poznadoše u njoj onu ljepoticu koju su vidjele na igranci. One padoše na koljena i zamoliše je da im oprosti što su s njom tako rđavo postupale. Pepeljuga ih podiže i reče im, grleći ih, da im oprašta od svega srca i da želi da živi s njima u ljubavi. Zatim odvedoše Pepeljugu, onako krasno odjevenu, mladom kraljeviću. Ona mu se još više dopade i nekoliko dana kasnije, oženi se njome. Pepeljuga, koja je bila isto toliko dobra koliko i lijepa, dovede svoje sestre k sebi na dvor i udade ih tog istog dana za dva kraljeva dvorjanina.

http://www.lektire.me

четвртак, 13. новембар 2014.

Бескућникова женидба

Кад се жени који куће нема,
цуру проси која среће нема,
свате купи који посла нема,
све пандуре и воденичаре.
На њима је дивно одијело:
све у чоси, а голи трбуси.
Два пешака, трећи коња нема.
Кад одоше свати по девојку,
за голему софру заседаше:
што год треба, то на софри нема.


Народно стваралаштво

уторак, 11. новембар 2014.

САН



 


   Беше поодмакла ноћ. Месец је обасјавао читаво село. Облаци као да су се истопили од јаке месечине. Све је било обавијено сјајном гласном тишином. Звуци су били устаљени. Песма цврчака, топот коња у даљини и жубор воде са старе сеоске чесме, која је отицала већ деценијама заједно са временом.

  Кроз  Данкин прозор месец је бацао сенке грања са дрвета, које је расло ту од када се њен тата родио. У углу собе горела је мала стона лампа чија светлост није ничему могла служити, сем да начне таму старе сељачке собе. Све је било тихо, и, на први поглед, мирно. 

  Највећи немир у соби су чиниле Данкине очи, које су пажљиво истраживале по плафону њихање грана, чије сенке је месец слао њој на увиђај. Будна је. Тужна. Све је подсећа на баку које више нема. Данас су је испратили. То није била обична бака, па самим тим, то није био обичан растанак. Данка је немо лежала и дозвољавала да јој сузе силазе из ока лево и десно. Тако су се на јастуку појавилa, поред њене главице, два велика влажна круга.
  
  Присећала се Данка свих дана које је провела у овој кући. Код баке је долазила често. Ту је проводила читав распуст. Дани су протицали  у испуњавању њених жеља.  Игре су осмишљавале заједно. Правила игре је, наравно, одређивала  Данка. Из дворишта пуног цвећа и украсног биља могао се често чути сладак смех баке и унуке. 

  Цео крај би знао када стиже бакино дете у госте. Тада се кућа поспремала, колачи месили, љуљашка поправљала. Вредна бака би све обавезе сеоског домаћинства завршавала пре унукиног доласка, како би им дани били испуњени бескрајним дружењем. Па, и ако би се нешто морало ради, то би бака замолила комшије. 

  Дивна сећања у Данкиној души пробудише још већи бунар суза. Кругови на јастуку постајаху све већи. Тихо је јецала да је нико не чује. Родитељи су је изљубили пре спавања и отишли на починак у суседну собу. Да их зове? Зашто. Ништа се неће променити. Њена туга досеже небо... Оте јој се уздах из душе. Обриса сузе. Загледа се у сенке на зиду. У тренутку јој се учини да јој гране, чија сенка пада преко плафона, личе на руке. Да, и то на бакине руке. Онако танке, кошчате прсте, којима јој је сваког јутра кике плела. Преко лица јој пређе благи осмех. Сетила се како јој је бака говорила да када некога волиш ти га носиш у срцу и никада не можеш да га изгубиш. Причала јој је и да ... да... Зева Данка. Сан чини своје. 

   Још увек види бакине руке. Чује и њен глас. Зове је на доручак. Данки се не устаје, развлачи се по кревету. Сунчеви зраци ударају у њен прозор. Бака долази и мази је по лицу. Говори јој меким и најтоплијим гласом да је дан леп. Тепа јој разним именима од миља. Најзад, Данка устаје. Бака је поранила и све је спремно за игру. После доручка отишле су на оближњи пропланак. То је били омиљено склониште мале девојчице. Увек је говорила да ту воли да се игра јер је нико не прекида. 

  Играле су се мајке и ћерке. Наравно, бака је била ћерка. Ишла је до потока по воду, брала је пољско цвеће да се украси кућа... била је врло послушна. Данку је то чинило срећном. Њен задовољан гласић одзвањао је по пропланку. У неким тренуцима просто је цичала од среће. Када се уморила спустила је баки главу у крило. Гледала је њене боре, седе власи, старачке руке, које су је мазиле по лизу као лептир крилима. У једном трену бака је упита:

       -        Данка, дете моје, хоћеш  ли обећати нешто твојој баки?

    -          Хоћу, бако, само реци – одговори унука весело.

      -         Обећај ми да једнога дана, када се ја одселим са овога света, ти нећеш туговати – рече бака.

       -       Их, о чему ми то причаш? Ти ћеш, бако моја мила, вечно живети – покушава Данка да причу учуни мање озбиљном.

      -         Нећу, дете моје. Нико није вечно живео. Једном ћу и ја отићи. Али, бићу срећна ако знам да си ми ти добро.

       -      Бако, никуда ти не идеш и – тачка.

   -        Слушај, лутко бакина. Када дође тај дан сети се шта ћу ти сад рећи. Умирање није страшна ствар. Оно не доноси крај. Ти ћеш мене изгубити само ако ме заборавиш. Ако заборавуш ове наше игре, овај пропланак, ове кике које сам ти плела...  

-     Како? Не разумем? – збуњено упита девојчица.

         -        Ево овако: докле год ме се будеш сећала ја ћу бити ту поред тебе. А, када је неко поред тебе, треба ли за њим туговати?

     -      Не треба – весело рече Данка
.
  -        Е, то сам хтела да ти објасним – тихим гласом рече бака.

  У том трену, лежећи у њеном крилу, на Данкин образ капну суза из бакиног ока. Данка се трже.

  Већ је сунце одскочило. Сан се завршио, али је остао диван осећај у души. На вратима собе појави се мајка. Благим молећивим гласом је позва да устане. Рече јој да се ускоро креће на гробље, такав је обичај.

  Данка је замоли да седне крај ње. Испричала јој је свој сан. Замолила је да она не иде на гробље, јер она није никога изгубила. На оном пропланку је набрала пољско цвеће и замолила маму да га понесе.



Зорица Ранитовић

четвртак, 6. новембар 2014.

Мачка с плавим перјем

Ирена је за рођендан добила маче. Било је бело са жуто-смеђим шарама.

„Мау“ рекло је маче и уплашено гледало у Ирену.

„Одувек сам желела да имам мацу“ шапнула је мачету, а оно је почело да преде.
„Како се зовеш?“ каже тихо Ирена, а онда сама одговара: „Лина.“ Мачету се свиђа име и умиљава се.

„Ето“, размишља наглас Ирена „сад имам Лину, а за прошли рођендан добила сам папагаја Лорија.

“ Лори,чувши своје име,провуче главу између две жице на кавезу и погледа Ирену и Лину.

„Аха“ размишља Лори „то нешто, што Ирена мази нема кљун, а перје му је неугледно – пих!“

„Мау“ јави се Лина, а Ирена, разуме,наравно, и носи зделицу млека.

После вечере,Ирена објашњава Лини: „Ево, ова кутија, Лино, то је твој креветић, а ова друга с песком, то је ВЦ. Можеш да спаваш и на мом кревету али да нико не види.
Лина се снашла у новој породици. Ирена јој је била права другарица.

Јутро је. Мама и тата одлазе на посао, Ирена у школу, а Лори и Лина остају код куће.

Мачке су радознале. Лина шета по соби, свуда завирује, њушка. Скочи на кревет, па на сто, па са стола на полицу с књигама. На полици је кавез.
Papagaj Lori u kavezu
У кавезу Лори „Добар дан, добар дан!“ брзо говори Лори „добар дан, госпођице Гицо!“

„Мау, мау!“ бесно мауче Лина. „Нисам ја Гица, ја сам Лина“, наглашава своје име мачка!“ и опасно се приближава кавезу.

Лори страхује да Лина можда уме да отвори врата кавеза и да завуче шапу да га зграби као у цртаном филму. Али, на сву срећу, Лина није имала такву намеру.

Лори се мало смирио и каже: „О, извините, извините, хтео сам само да вас поздравим, па сам се збунио. Како Вам се свиђа код нас?“

Лина не одговара. Силази са полице и њушка велику саксију са цвећем.

„ Да нема какав миш иза ормара?“ пита се Лина иако још није пробала миша. Али, она је мачка и размишља као и све друге мачке. Мачке лове и птице а Лори је птица. Да ли он икад излази из кавеза“, размишља Лина.

Лори, као да чита њене мисли, рече: „Видим, Лино да Вам је досадно. Испричаћу Вам једну причу. Може?“

Лина климну главом и намести се на Иренином кревету да слуша.

„Била једном лепа мачка као Ви, госпођице Лино. Живела је и уживала. Хранила се најлуксузнијом храном, спавала на свиленим јастуцима, слушала најлепшу музику. Али јој све то досади. Постаде замишљена. Каква је она мачка кад не лови, јер све су мачке ловци. Кога да лови.

Није излазила из собе у којој је живела, јер та соба, припадала је стану до којег се стизало лифтом.

Био је то петнаести спрат. Није смела да стоји на прозору и посматра пролазнике јер би је ухватила вртоглавица. Шта да ради?

Погледа по соби и угледа кавез у којем је живео један папагај плавог перја као ја. Мачка скочи на кавез, отвори врата, зграби папагаја и поједе га. Била је задовољна. Осећала се као права мачка.

Али када хтеде да се умије и олиже шапе, што је обичај свих мачака, виде да јој уместо њене меке, сјајне длаке тело покрива плаво перје. Није могла да верује. Шта се то догодило?! Чудо! Нешто страшно, заиста страшно!

„Спава“ рече полугласно папагај и ућута.
  *   *   *  
Лина је спавала. У сну је видела своје шапе прекривене плавим перјем и није знала шта ће да ради.

Онда угледа миша који је позва да пође за њим. Она пође. Миш уђе у рупу на зиду а Лина га је пратила.

„Шта се то догађа?!“ упита се мачка. Како она може да уђе кроз тако малу рупу?! Али није имала времена да размишља. Миш јој показа столицу и кад је села, упита је: „Госпођица жели шишање, зар не?! Све мачке којима израсте перје кад поједу птицу, морају да се ошишају.
Шта ће мислити свет о њима, у ствари, о Вама. Зар не?“
Лина пристаде. Миш је стручно радио свој посао. „Готово“ рече “кућа части. Надам се да сте задовољни?“

Лина се погледа у огледало и цикну : „Ију, па ја сам гола мачка!“ И пробуди се.

Погледа у кавез: Лори је спавао. Погледа своје шапе: биле су у реду. Олиза их срећна.

Дубоко уздахну. „Лори, Лори!“ Викну. Лори отвори очи „Ја сам вегетеријанка, не једем ни мишеве, ни птице, а кад сам била мала, била сам алергична на птице с плавим перјем.


За вас пронашла на http://pricepricalice.com/

среда, 5. новембар 2014.

Koji je Pinokio pravi?

Drveni lutak koji oživljava. Dovoljno je to reći da pomislite na Pinokija. Koliko Pinokija ima? Hm!

Цртани снимљен према бајци А.Н. Толстоја „Златни кључ“. Стари верглаш, од чаробне цепанице, прави дрвеног дечака и даје му име Пинокио. Желећи да Пинокио расте као и сва друга деца, он му купује уџбеник за школу. Али уместо да оде у школу, Пинокио завршава у Земљи Будала...
www.pricalica.blog.rs i youtube

Prvi film
www.youtube.com/watch?v=l3l3poDcXRU

U Vikipediji kažu ovako:
Pinokio (talijanski Pinocchio) je književni lik iz istoimene bajke. Priču je 1881. godine napisao Carlo Collodi. Pinocchio je drveni lutak stolara Gepetta te je bio sklon lažima, ali je na kraju bajke postao pravi dječak. Po bajci je 1940. snimljen Disney crtani film.
Bajka o Pinokiju ima i znacajnu PEDAGOSKU vrednost: svo vreme Pinokio je rastrzan izmedju DOBROG i LOSEG; nijedna laz ne ostaje nekaznjena ( Pinokiju raste NOS i tako ga razotkriva ), a jedino ga poslusnost i marljivost mogu pretvorti u ZIVOG DECAKA. Cak je i dobra vila stroga i neumoljiva.Jedino je "tata" Geppeto (Djepeto) blag i popustljiv -bas kao sto su to RODITELJI prema svojoj deci.

Drugi film
www.youtube.com/watch?v=-5jLykPuxPg











уторак, 4. новембар 2014.

Kape za originalne devojčice

Dolazi zima. Spremaju se kape, šalovi, rukavice. Kako se boriti protriv beline snega?
Хеклана капа "Бубамара"
Хеклана дечја капа „Ав-ав“
Hello Kitty и Меда
хеклана дечја капа "Сова"
 
 
 www.pricalica.blog.rs

понедељак, 3. новембар 2014.

BAŠ NEĆU

E, baš neću da jedem grašak
I neću da jedem šargarepu
I neću da budem dasa
Najjači na celom svetu!

E, baš neću da pijem mleko
I ne sviđa mi se mamina supa
I  baš volim da me neko
Jači od mene sutra izlupa!

E, baš neću odmah u krevet
Od toga se ne raste, to ne biva
Jer kad bi se od spavanja raslo
Deda bi bio veći od diva!

Mirjana Danilović