недеља, 2. јул 2017.

Obajkimo Srbiju - Mirjana Novokmet



SKRIVENI SVET SINGIDUNUSA

U šumama i parkovima, u vrbacima pored rečne obale, u senci hrastovih stabala, zaklonjeni od pogleda ljudi, živela su stvorenja slična trolovima, koji su naseljavali nordijske šume. Pošto svako podneblje ima svoje specifičnosti, ova vrsta trolova zvala se Singidunusi, po drevnom nazivu grada u kome su živeli. 

Niko ne zna koliko je to bio star narod i odakle su došli, zadržavši se u gradu na ušću dveju reka.
Njihova naselja pod zemljom bila su nevidljiva za ljude, kao i palate koje su gradili u košnjama drveća. Živeli su u nekom obliku paralelnog sveta, koji ljudi zagledani u materijalne stvari nisu sposobni da primete.

Palate u krošnjama drveća bile su napravljene za svečanosti povodom buđenja ljubavi, čija je zaštita i briga za njeno ostvarenje bila najvažniji cilj ovih  malih stvorenja. Hranili su se bobicama plodova, žirevima, laticama cveća i šumskim biljem. Od cvetnih latica pravili su čudotvorne napitke, koje bi ponekad, u šali, usuli nekome od ljudi u piće, a zatim bi posmatrali šta se dešava. To im je bila glavna zabava.

Onaj ko bi popio piće, ubrzo posle toga bi se beznadežno zaljubio u nekog nedostupnog i neosvojivog, jer u svetu ljudi, ljubav je pala  nisko na lestvici vrednosti i mnoge ljubavi ostajale su neostvarene.

Mali šumski ljudi bi pratili razvoj događaja, smejali se glupostima zaljubljene osobe, koja pod dejstvom čarobnog napitka nije mogla da shvati šta se dešava. Ponekad bi pomagali zaljubljenom da zadobije ljubav, a ako bi se sve srećno završilo, priređivali su slavlje sa pesmom i igrom.
Tada bi lišće šumorilo, a grane drveća se povijale, dok bi izeđu njih vetar svirao muziku za ples.

Singidunsi su živeli pored reke, često su splavarili i vozili se čamca od vrbovog pruća i kore drveta.
Bili su veličine  jednog  pedlja, odeveni u odeću od lišća, opasani travom i bili su dobri majstori u šivenju odeće, koju su  kupovali u prodavnicama, smeštenim ispod korenja drveća i u panjevima.
Umesto novca, za kupovinu su koristili žireve, kojih se moglo uvek sakupiti koliko treba, tako da nisu morali da rade, a jedina briga im je bila da budu srećni. Ukoliko bi neki Singidunus pao  depresiju, a to se moglo desiti i zbog iznenadne promene vremena ili vazdušnog pritiska, ostali bi odmah organizovali bal da ga razvesele.

Živeli su u parovima, a deca su pripadala svima, tako da niko od njih nije bio sam.
Deca nisu išla u školu, ali se dosta pažnje posvećivalo njihovom učenju raznim veštinam, kao što je čitanje misli i prenošenje telepatskih poruka, učenju pantomime i prirodnih zakona, a sva ta znanja bila su zapisana u godovima drveća i rasporedu planeta, tako da nije postojala opasnost da vremenom budu zaboravljna. Ali trebalo je stalno živeti u dosluhu sa drvćem, koje je brižno čuvalo tajnu opstanka. U dosluhu sa rekom, čiji je šumor neprekidno pričao drevne tajne skrivene u njenim dubinama. Čim bi neko dete malo poraslo i savladalo osnovne veštine, svi članovi društva dali bi se u potragu da se detetu pronađe neka srodna duša i omoguće susret iz koga će, ako sve bude išlo po planu, nastati ljubav, tako da niko od njih nije znao za samoću.

U tome je bila tajna njihovog opstanka, daleko od ljudske pohlepe, sujete i gluposti.

Javljali bi se ljudima povremeno, naročito onima koji su nedužni stradali i koji nisu bili dovoljno snalažljivi da se izbore u neravnopravnim uslovima životne utakmice.
Ispravljali su neravde, gde god je to bilo mogće, pomažući ljudima da nadoknade izgubljene trenutke radosti.
                                                                              *               

Eva je šetala Kalemegdnom, ne osećajući hladnoću od koje su joj se rumenili obrazi. Osećala se iznenada laganom kao snežna pahulja, kao da je težak teret proživljenog zbacila sa sebe. Iznenadni susret sa neznancem i kratak razgovor, probudli su u njoj nadu, da je konačno srela srodnu dušu.
Iznenada, začu piskav glas, koji je dozivao njeno ime. Okrenuvši se, ugledala je čovečuljka visine palca, obučenog u narandžastu odeću, tako da je u prvi mah pomislila da joj se privida.
- Zovem se Jovaniks - progovorio je piskavim glasom - mogli bismo da sednemo na klupu i razgovaramo. Želeo bih da ti pomognem.

Ovaj svet je pun čuda, pomislila je Eva. Možda je priviđenje, a možda je stvaran, ali joj to više nije bilo važno. Sela je na obližnju klupu, a malo stvorenje je došlo za njom skakućući i vešto se popelo na naslon klupe, tako da je mogla bolje da ga osmotri. Na sebi je imao kapu od orahove ljuske i kaput od pomorandžine kore. Ispod orahove ljuske, izvirivale su tamne kovrdže, oči su mu sijale i činilo se da zna o čemu ona trenutno razmišlja.

U rukama je držao dve čašice od žira, iz kojih se širio opojan miris, koji je omamljivao. Kada je objasnio da ima čarobni napitak, uz pomoć koga je moguće ostvariti sve želje, Eva, već omamljena mirisom, uze nekoliko kapi dragocene tečnosti iz jedne čašice. Uradila je to nesvesno, kao da je bila omađijana. Do tada nije nikad osetila tako prijatan ukus čija je slast izazivala blagu vrtoglavicu.
-Jao, jaoo...uzela si pogrešnu čašicu. Zašto si bila tako nestrpljiva? Zašto nisi sačekala da ti objasnim? Uskoro ćeš doživet patnju, kakvu dosada nisi osetla. Možda neću moći da ti pomognem. Zaljubićeš se, ali ta ljubav neće moći da se ostvari. Nećeš biti svesna šta radiš, a tvoji postupci izazivaće podsmeh i osudu okoline. Samo iskreni prijatelji moći će da te razumeju, ali bar ćeš saznati ko ti je pravi prijatelj. Stalno ćeš misliti na njega i osećaćeš neodoljivu potrebu za njegovim prisustvom. Ali, on te neće razumeti, iako ćeš mu biti draga, jer pravu vrednost ljubavi neće moći da sagleda. Za njega će sve to biti šala...
Kakav divan ukus, razmišljala je. Posle susreta sa neznacem, koji joj nije izlazio iz glave, još jedan divan doživljaj. Nije joj bilo jasno, zašto patuljak toliko pišti. Krenula je kući omamljena.

MIrjana Novokmet
 

Нема коментара:

Постави коментар