недеља, 30. април 2017.

Blogeri pišu za decu - Jelena Simonović Dilber (druga bajka)

Sašina tajna

vila
izvor: pixabay.com

Probudilo ga je kloparanje točkova velike kočije. Zaspao je u majčinom krilu a noge su mu bile prekrivene mekim ćebetom. Video je iznad sebe njene brižne oči, a pored nepregledno zlatno more žitnih polja kako se talasaju pod modrim nebom.
Saša ni sam nije znao koliko je spavao, ali setio se da ga majka vodi na dedino veliko imanje sa starim zamkom u kome je nekada najradije provodio leta penjući se po starim dudovima.
Sada ga je vodila da ozdravi. Da prohoda. Da zaboravi na onaj strašan dan kada se sakrio od svih i popeo na visoko brdo kraj plavetne Tise ne bi li se sećao kako ga je otac tu u velikom čamcu vodio da love ribu u maglovita praskozorja. I onaj tren kad se okliznuo i skotrljao sve dok ga bez svesti nisu pronašli.
Majka je danima plakala i ljubila ga u kosu srećna što je živ. I lekari su govorili da ga je samo čudo spasilo. Ali onda je otkrio da ne može više da hoda. Nije bilo doktora koga nisu doveli i svaki je rekao isto: može da hoda, ali zbog nečega ne želi. Budite strpljivi, i hod će se vratiti, samo kad Saša ponovo postane srećno dete.
Znala je majka da je on patio jer je otac otišao i nikako nije mogla da mu dokaže da će se sigurno vratiti. Nije verovao. Pa ne bi majka toliko plakala zatvorena u svojoj sobi, mislio je jednom kada je krišom video kako leži na velikom krevetu pod svilenim baldahinom i jeca. Uzalud mu je ponavljala da je to bilo samo jer joj mnogo nedostaje.
Sada će na dedinom velikom starom imanju ponovo biti onaj stari, verovali su. Ali ništa. Svi su na njega pazili, donosili mu limunade dok bi prekriven mekim ćebetom ležao na stolici pod hladom starih dudova, spremali kolačiće od čokolade koje je najviše voleo, ali ništa.
Najviše bi voleo kad ga odnesu u dedin kabinet prekriven policama sa knjigama od poda do stropa i udisao njihov miris zasenčen zavesama od teškog brokata. Jednog dana deda mu je pronašao jednu staru knjigu, još iz njegovog detinjstva. Bile su to bajke pisane još u prethodnom veku. Od tog dana kao da se neka svetlost uselila u starinsku sobu punu senki i prašine koja pleše pod ponekim zrakom sunca koji se probije do njene tame.
U carstvu bajki Saša je stekao mnoge nove prijatelje, vilinsku princezu kao paperje tananog stasa, njenog odanog paža sa cipelicama koje su se napred savijale poput puževe kućice, njenog malog brata vilenjaka koji je pravio na stotine nestašluka, baš kao i on dok je mogao da hoda, i staru dadilju, koja je pazila da sve bude kako treba.
Kad bi jako zatvorio oči i zaboravio na sve oko sebe, Saša bi uspeo da uđe u njihov svet. Sedeo bi u velikom dvorcu i slušao kako vilinska princeza svira violinu i ta melodija kao da je grejala njegovo srce. Paž bi je u potaji s divljenjem gledao, mali brat bi smišljao kako da joj pokida neku žicu, a dadilja bi sedela s pletivom i blago se osmehivala.
Jednog dana vilinska princeza je prestala da svira i zagledala se u njega. Tada je sa strepnjom shvatio da i oni njega vide i to ga je silno uplašilo. Ali nije bilo razloga, ona mu je poklonila osmeh od koga je plesalo srce i pozvala ga da sedne kraj nje. Uživao je u njenom sviranju i video da ga i ostali ljubopitljivo gledaju ali mu se i osmehuju. Na zidu prekoputa stajalo je veliko ogledalo obrubljeno biserima sitnim poput suza koje je umeo da isplače u svojoj samoći, a u odrazu video je mladića. Odmah je shvatio da je to on. U bajci imao je obličje najlepšeg princa.
Svakoga dana, kada popodne padne na stari dedin zamak i svi u njemu zadremaju, Saša bi odlazio u vilinski svet princezin. Šetao bi sa njom njenim čarobnim vrtovima u kojima su leptiri bili veliki i sjajni i lepetom krila ispuštali zvuke poput najlepših pesama sa njene violine. Ruže su mirisale još lepše i od onih najcrvenijih iz dedinog vrta, a on je bio snažan i hodao sa vilom kao da nikada u ovom drugom svetu nije bio bolestan.
I uživao je u tim časovima ispunjenim čarolijom sve dok jednog dana, kad je krenuo na svoje neobično popodnevno putovanje, nije zatekao staru dadilju, paža i malog vilenjaka kako rone teške suze. Uplašili su ga ti jecaji koji su ga podsećali na one majčine na velikom krevetu pod svilenim baldahinom. Rekli su mu da je te noći zli čarobnjak iz susednog carstva oteo vilinsku princezu jer je odavno već želeo da mu bude žena, a ona ga je s gnušanjem odbijala.
Video je kako gledaju u njega sa nadom, kao da samo on može da joj pomogne i izbavi je iz dvorca na vrhu visokih kamenih zidina, koji je zbog stalnog čarobnjakovog gneva stalno obavijen tamnim oblacima. I Saša se uspravio, snažan i odlučan. I obećao da će sve biti u redu, on će spasiti vilinsku princezu.
Stara dadilja tada mu je dala veliku prašnjavu knjigu u kojoj je bila zapisana istorija vilinske porodice i u njoj priče kako su se nekada spasavale ugrabljene princeze. Celo popodne čitao je Saša šta treba da radi. I na kraju otkrio: u velikim štalama iza vilinskog dvorca u najudaljenijem delu nalazi se ružan i star konj a pod njim iscepana vreća na kojoj spava.
Pomalo uplašen, ali skrivajući strah i od sebe, otišao je do štala. I zaista, tamo je bilo sve kao u staroj knjizi. Kad je prišao isluženoj ragi i pomilovao je  po zaprljanoj grivi, konj se odjednom pretvorio u krilatog vranca, sjajne dlake koja se prelivala pod Sašinim prstima. Ispod njega iscepana vreća pretvorila se u viteško odelo od sitnih čarobnih metalnih prstenova preko koga su ležali metalni šlem i veliki zlatni mač. Znao je da ga tako niko ne može pobediti i navukao ga na sebe, seo na krilatog konja, uzeo čarobni mač u ruke i spremno poleteo ka visokom tamnom dvorcu zlog čarobnjaka.
Nije bilo teško naći ga, samo je trebalo tražiti najgušći tamni oblak. A kada je uronio u njega, osule su ga strele čarobnjakovih čuvara. One kao da su se slivale niz glatku dlaku krilatog konja, a odbijale od njegovog viteškog odela. Lako je stigao do najviše kule, gde je čarobnjak, videvši da on dolazi, stvorio vrtloge u oblacima i podigao veliku oluju. Vetar je kidao drveće i bacao ga na Sašu, ali krilati konj leteo je kao lagano pero, izbegavajući smrt. Tada je čarobnjak sručio strašan pljusak, ali je Saša spustio poklopac svog metalnog šlema i sačuvao lice od bujice koja se slivala iz tamnih oblaka. A onda je čarobnjak, u najvećem gnevu, iz oblaka dozvao munje i prstima ih usmerio na hrabrog momka. Saša ih je dočekao zlatnim mačem i u odblesku vratio pravo u čarobnjakove oči. U strašnom vrisku, pao je sa najviše kule niz litice u provaliju.Nebo se istog časa razvedrilo i postalo plavo kako nikada nije bilo. Vilinska princeza je bila slobodna.
Sledećeg jutra, kada se Saša probudio, naspavan od teških borbi u svojim svetovima, dočekao ga je deda kraj uzglavlja. Javljao mu je srećnu vest: otac i majka to veče dolaze po njega i vode ga kući. Osmeh mu se razlio po licu.
Tog popodneva Saša je dremao u ružičnjaku. Srce mu je pevalo zbog očevog povratka, ali i tugovalo zbog rastanka sa vilinskom princezom, jer znao je da ona živi samo u tami zavesa od teškog brokata dedinog kabineta. Ali, odjednom, došla mu je u polusan.
„Htela sam da te vidim“, rekla je svojim glasom u kome se skrivala najlepša melodija njegovog srca.
„Moram nešto da ti kažem“, tužno joj se obratio Saša. „Ja uopšte nisam snažan i hrabar mladi princ koji je s tobom danima šetao i oslobodio te od čarobnjaka. Ja sam dečak, koji čak ne može ni da hoda“
„Znam ja to“, sa nežnim osmehom mu je rekla vila. „Znam od prvog dana i zato što si me spasio, volela bih i ja tebi da pomognem.“
„Ali, kako? Ja i dalje ne mogu da hodam.“
„Možeš“, odgovorila mu je vila strpljivo. „Kad si mogao da budeš toliko hrabar da me oslobodiš od najstrašnijeg čarobnjaka u vilinskom svetu, imaćeš hrabrosti i da hodaš. Probaj pa ćeš videti.“
„Kako ću sam?“, uplašio se Saša.
„Nećeš biti sam, sedeću na tvom ramenu“, rekla mu je vila.
Saša se polako oslonio na rukohvate stolice, zbacio meko ćebe i oslonio se na noge. Držale su ga! Napravio je bojažljiv korak, pa još jedan i čuo vilin glas sa svog ramena:
„Vidiš da možeš? Ti sad možeš sve!“
„Voleo bih da uvek budeš tu“, rekao je Saša kroz suze.
„I biću“, odgovorila mu je vila „uvek na tvom ramenu i jedino ćeš me ti videti. Biću samo tvoja tajna.“
Kada su te večeri roditelji došli, Saša ih je sačekao na stepenicama dvorca. Majka je plakala od radosti i suzama mu kvasila kosu. Otac ga je podigao u vis i rekao mu da već počinje da liči na momka. Svi su ga gledali kako hoda i radovali se njegovoj sreći.
A on je, pažljivo, da niko ne vidi, namignuo vili na svom ramenu znajući da će uz svoju malu  tajnu uvek biti snažan i hrabar.

Jelena Simonović Dilber
https://jelenadilber.wordpress.com/2017/04/26/sasina-tajna/ 

петак, 28. април 2017.

Блогери пишу за децу - Сузана Филиповић

Каја и Лаза

Каја је тужна девојчица. Живи у згради, на високом спрату, са мамом, татом, баком и деком. Иако су се њени родитељи одлучили да раде посао од куће како би били са њом, она је ипак тужна. Имају и куцу коју много воли, али ни умиљате псеће очи не могу да отерају њену тугу.
Каја нема ниједног другара. Цео њен свет је у стану. Иако јој сви пружају много љубави, она би желела брата или сестру.

Једне ноћи, док су сви спавали, Каја је пришла прозору. Са друге стране је видела дечака плаве косе који је дозива. Окренула се и уверила да сви спавају. Затим је отворила прозор и пружила му руку. Тек тад је видела да он има крила. Рече јој да се зове Лаза и да иду у Дечији свет.
Дечији свет је место где сва деца долазе ноћу, док (одрасли) спавају. Играју се, друже се, певају, плешу. Природа је питома, пуна срна, зечева, веверица… Јагоде и купине рађају целе године. Море је одмах поред шуме, деца целе године пливају и праве куле од песка. Сви се заједно играју. Дечаци се не играју рата ни полицајаца, и они уживају у дивној природи, у безбрижним данима… Каја је први пут била срећна. Њен звонки смех одзвањао је Дечијим светом.
Ујутру, кад је Каја испричала родитељима о Дечијем свету, они се се уплашили. Затворили су све прозоре, да Каја не може да их отвори, иако су веровали да је то само сањала.
Каја је данима плакала. Ноћима је неко од одраслих дежурао поред прозора. Лаза је долазио и слао јој поздраве од другара из Дечијег света. Она је још више плакала.
А онда је једне ноћи схватила… И Лаза јој је открио тајну…
Од тада Каја је била срећна у Дечијем свету. А у стану је и даље желела брата или сестру…

Сузана Филиповић
https://cy3a.wordpress.com/

четвртак, 27. април 2017.

Blogeri pišu za decu - Zorica Mladenović

Ušonja-Bajka

Znate deco, nije Ušonja oduvek bio ušonja, mislim ušat. Rodio se on kao i sva ostala deca, normalan. Bio je jedna slatka bebica. Doduše nije baš bio primerna bebica, mnogo je plakao. Sto se taj drao, auuu…! Mama i tata su pokušavali da ga ućutkaju na sve moguće i nemoguče načine, međutim ništa. On se dere, dere, ma nemam reči. Jednom su mu čak mama i tata zalepili flaster na usta ali ništa. Ni to nije pomoglo. On se toliko drao, da se, ja mislim, flaster od muke sam odlepio i pobegao u neke mirnije krajeve. Vodili ga mama i tata kod raznih doktora, ovi mu davali razne neke čajeve, ma jok, mali se dere još više, još glasnije. Toliko se on drao, da više nijedno dete nije htelo da se druži sa njim. Ali nije to sve, to je samo početak. Toliko se on drao, da se na kraju ceo komšiluk odselio. Nije ni to sve. On se drao, drao, da se na kraju ceo njihov grad preselio. 

I svi su se čudili, kako neko može toliko da se dere, da se samo o tome pričalo. Toliko se o tome pričalo da je za to preko interneta čuo sajber čarobnjak i rešio da kazni tog malog nevaljalca. Bacio je na njega čini da od tog trena počnu svaki put kad se dere uši da mu rastu ali nije to sve, začarao ga da čuje svako dete kad se dere, čak i onu decu iz najudaljenijih krajeva. I od tada njemu ušeta počeše da rastu. Kako su uši rasle on se sve manje drao ali je i sve bolje čuo. Pošto se ceo grad odselio, on je bio jedini stanovnik, i to je bilo malo tužno. A bilo mu i dosadno. Razmišljao je, nema nikoga, nema posao, mora nešto da promeni. U razmišljanju su ga ometala sva ta deca širom sveta što su se dernjala, vrištala, galamila. I onda je dobio genijalnu ideju. Svako dete koje galami ima da dovede kod sebe u pusti grad da ga prevaspita. Učiniće dobro i svetu, i sebi. Neće više biti usamljen a neće mu biti ni dosadno. I ja sam se drala kad sam bila mala. Sada sam dobra, a šta mislite zašto? Pa odveo me Ušonja kod sebe da me prevaspita. Sad ću vam sve ispričati.

Joj, što sam se ja drala, pa to je čudo jedno! Drala sam se i dan i noć. I ujutru, i uveče, pre doručka posle ručka. Ma ništa mi nije bilo po volji. Najviše od svega ja sam volela da se derem. Dranje je bio moja omiljena igra i moj hobi. Toliko sam se drala da su me proglasili za mis dranja. Toliko sam se drala, da ni Ušonja to više nije mogao da podnese. 

Samo se jednog dana lepo pojavio i rekao:
„Ti mala, polazi sa mnom!“. Normalno, ja sam počela da se derem, šta bi drugo u takvoj prilici i radila? Drala sam se i drala, svi su zapušili uši a ja sam se samo drala! I onda se desilo nešto što nisam očekivala, bez mog pristanka i potpisa Ušonja me uzeo za ruku i pravac jedan autobus, pun dece. Au, al je tu bilo dranja, cike, vriske… Lele, lele… Nije se znalo ko se više dere. Drali se na svim svetskim jezicima, i dijalektima. Deremo se svi mi ali ništa, Ušonja upali autobus i pravac u svoj Ušograd. Jao, a kad smo stigli tamo… Jaoooo… Pust grad, nigde nikoga, sve zaraslo u neki korov, neke travuljine. I kaže Ušonja nama:
„Sad izlazite i derite se do mile volje!“ Mi zaćutasmo. Kaže on opet nama: „Derite se, da vas sad čujem, a?“ Pa nije morao više da nam govori, svi u glas počesmo da se deremo.Čuješ izmešano glasove sa svih strana:
„Oću kući“ Mamaaaaaaa… ! Kaki mi seeeeee… ! Tataaaaaaaa.. ! Gladan sam! Pustite me! Hoću svoju loptu!“ Deremo se svi, kao da se trudimo ko će da bude glasniji i da nas neko čuje, bar oni kod kuće. Ali, ovo je pusti grad, daleko od naših domova i niko nas ne čuje. Podiže Ušonja ruku i svi ućutaše, tada nam on reče:
“ Doveo sam vas ovde da vas prevaspitam! Nema više dranja! Ko se nauči redu i lepom ponašanju ide kući! Što pre postanete dobri i lepo vaspitani, vozim vas vašoj kući. Sad vi razmislite šta vam je činiti!“
Opet mi svi u glas počesmo da se deremo. Malo se i razdvojismo da razgledamo ovaj Ušonjin Ušograd. Nema ništa, dosadno skroz na skroz. Počeo i mrak da pada, odvede nas ušonja u jednu veliku sobu i kaže na spavanjac. Au..kad se mi opet bacismo na dranje:
„Nema mog mede! Oću u moj krevet! A crtaniii…! Hoću da mi neko čita bajku! Ja sam gladnaaaaaaaa…! Ko će da mi peva uspavankuuuuuu…!“

Bilo tu dranja i raznih zahteva ali niko nas nije čuo i niko nam nije dao odgovore. Na kraju ućutasmo i legosmo da spavamo. Čulo se u toku noći sporadično dranje i plakanje ali slaba vajda, niko ne odgovara. Ujutru nas Ušonja probudi:
„Ustajte, vreme za fiskulturu, pa doručak!“ Opet neki počeše da galame, ja nisam, nešto me grlo bolelo. Malo ti neki galamili, i videše oni da ih niko ne zarezuje ni tri posto, pa ućutaše. Izađemo napolje, mir i tišina, samo njih dvoje, troje se bunilo neće da rade vežbe, mi svi ostali ćutimo i radimo. Za doručkom se opet par njih bunilo, ne vole mleko da piju, neće džem da jedu… I tako. Ja ćutala i pojela sve. Znate razmislila sam u toku noći, ne isplati se više ovo dranje. Sramota stvarno. Rešila sam da budem dobra devojčica. Odem kod Ušonje i lepo mu kažem:
„Znate čika Ušonja, ja neću više da se derem, to je stvarno glupo!“
Pogleda me on, pomazi po kosi i kaže:
„Vidim da si shvatila poruku i da si dobra devojčica, danas te vraćam kući.“
I vratio me on kući, i nisam se više nikada drala, i kad padnem ja sam obrišem ruke i nastavim dalje, pa šta ima da se derem. Samo nerviram svet oko sebe. I neću da me Ušonja opet odvede u onaj svoj veliki i pusti Ušograd, da moram da slušam sve one što se deru i galame bezveze.
Znate i glupo je, ja već imam 48 godina!

Zorica Mladenović


https://zojalola.wordpress.com/2017/04/16/usonja-bajka/

среда, 26. април 2017.

Blogeri pišu za decu - Jelena Simonović Dilber

Senka kavkaske princeze

fantasy-782001_960_720
Nekada davno, pre mnogo vekova, pod starim ugašenim kavkaskim vulkanom, živela je princeza. Usamljena u svom velikom dvorcu opasanom visokim kamenim zidinama, sedela bi često sama u svojim odajama u najvišoj od svih kula. Otkad joj je roditelje odnela kuga, jer ona, znate, ne bira da li pohodi tela prosjaka ili careva, morala je sama da vlada svojom carevinom podno Kavkaza.
Princeza je rođena u mukama svoje majke carice jednog svetlog jutra kada se sunce veselo razbaškarilo na nebu i kao da se radovalo novom životu. Čim je prestao njen prodorni plač, uhvatila je majku ručicom za prst i pogledala je očima plavim kao reka koja izvire u brdima iznad Bajkala. Bio je to zavičaj njene majke, a reka se zvala Lena. Tako je i princeza ponela to ime.
Vladala je s lakoćom, kao da joj je to od bogova bilo dato. Volela je da silazi među svoje nemirne podanike i sa pratnjom jaše na konjima dok im snažne sapi ne zadrhte od umora. Lutala bi gustim kavkaskim šumama i udisala mirise paprati i tamnih četinara. Jurila bi na konju niz brda sve do stepa velike visoravni, gde bi se trkala sa vetrom i stavljala na muke najbolje ratnike svoje pratnje, koji bi i sami jedva stizali tu nežnu priliku čija bi kosa vijorila zlatnim sjajem.
Jednog dana u hladu velikog hrasta usred prostranstva velike visoravni ugledala je neke ljude kako sede oko vatre. Među njima bila je samo jedna devojka, kose i očiju tako plavih kao u odblesku ogledala princeze Lene. Svi iz pratnje su se zgledali jer iako je ova devojka bila u muškom odelu od teške samurovine i zapletene kose, videlo se da je princezi slična kao njena senka.
Dok su oni jahali ka planini, devojka se vratila vatri i sela zamišljeno gledajući u nju. I nije bila jedina, svi koji su je okruživali uzdisali su i brinuli teške brige. Kako se vratiti među svoje i nadoknaditi izgubljeno vreme potrebno za put.
Ova mala zabrinuta grupa izgubila se u jednoj strašnoj noći kada je mećava zavejala podnožje Karpata. Kada su se ujutru obreli u beskrajnom belom prostranstvu, obradovali su se što su makar živi. A onda su krenuli polako, niz parče po parče zemlje pod sivim teškim nebom, na put.
Tvrdoglavi, kao i svi Sloveni koji su se u grupama rasuli na sve strane sveta kada su od modrog Dnjepra krenuli daleko na jug, i oni su lutali verujući da idu putem kojim ih vodi srce. I nadali se da će opet sresti sve svoje, ili bar ono što je od njih preostalo u onoj strašnoj noći. Ali na nebu tih noći nije bilo zvezda, skrivali su ih tamni oblaci koji su nosili snegove i oni su se, idući pogrešnim putem preko Krima, lagano sve više približavali padinama Kavkaza.
Čim su ostali sami od svih, poveo ih je najstariji među njima, stari slovenski ratnik Vuk, od rođenja predodređen da štiti slabije i od zlih sila i od neprijatelja. Ovaj put imao je mnogo posla jer nepoznati kraj svima je ulivao strah, pa i njemu samom.
Najmlađa od svih bila je devojka zlatne kose i očiju plavih poput velikih sibirskih reka – Iskra, kojoj bi se zenice u tami širile i duboko u sebi nosile plamen, sačuvan još od one hladne noći kad se prvi put oglasila prodornim plačem pod zvezdama pored starog ognjišta.
Uz nju, kao verna sena još od najmlađih dana, išao je Ognjen, sada već stasit mladić, željan nadmetanja svojim starim slovenskim mačem sa svakim iz svog plemena, najviše radi dokazivanja pred Iskrom. Živeo je za njen osmeh, još od onih dana kada su se kao deca jurili po obalama Dnjepra i bacali kamenčiće u vodu. I sada je bio spreman da ode na kraj sveta za njom i učini sve samo da vrati sjaj u njenom tužnom oku.
I baš tog dana, kada se princeza Lena sa svojom pratnjom vraćala u svoj dvorac, gusta šuma bila je nekako tiša nego inače. Kao da su i ptice utihnule, u nekom zloslutnom iščekivanju. I odjednom, kako to obično biva pa opasnost iskoči kad se čovek najmanje nada, sa grana visokog drveća kao da su popadale crne prilike i oborile ratnike na zemlju. Vezali su ih i princeza Lena je ostala sama, oči u oči sa tamnim ljudima, čije su zle oči sevale poput olujnog neba. Poveli su je sa sobom, rekavši pre toga vezanim ratnicima da će je vratiti kada budu dobili blago iz skrivene odaje njenog dvorca.
Kada je princeza Lena, preplašena ali ipak uzdignute glave, otišla sa njima, ratnici su nekako uspeli da se odvežu i, posramljeni, pohitali u dvorac da jave da se dogodila velika nesreća. Tamo ih je dočekao stari čarobnjak, najmudriji podanik carstva princeze Lene,  sa kojim se ona savetovala šta da čini uvek kad bi bila u nekoj dilemi.
Da, rekao je čarobnjak, u skrivenoj odaji u dvorcu nalazi se blago kakvo je retko ko ikada video. Bilo je tu dragog kamenja svih vrsta, kao krv crvenih rubina, modrih safira i svetlucavih dijamanata, mnogo zlata, ogrlica i niski bisera. Svo bogatstvo kavkaskog carstva ležalo je u toj odaji. A sada je vredelo koliko i Lenin život.
Dugo je čarobnjak razmišljao šta da radi, a onda, kada je jedan od ratnika rekao da su tog dana u ravnici ugledali devojku koja izgleda poput senke princeze Lene, znao je šta treba da se radi.
Te noći ratnici su se lagano prikrali stepi i starom hrastu usred velike visoravni. Kiša koja je padala ugasila je vatru, a umorni ostatak slovenskog plemena spavao je teškim snom ispod širokih grana. Stavili su Iskri ruku preko usta da uguše njen krik, stavili joj vreću preko glave i tiho je odneli sa sobom.
Kada je sunce počelo da se pomalja sa istoka, Ognjen je otkrio da Iskre nema pored njega. Skočio je kao oparen i počeo da je traži i doziva po stepi. I ostali su je tražili, ali nje nigde nije bilo. Bilo je vreme da krenu dalje svojim putem, ali Ognjen nije hteo ni da čuje. Uzalud ga je stari Vuk molio da krene sa njima, on je odbijao, rekao im je neka idu, a on će se umiriti i pustiti srce da ga vodi i tako pronaći Iskru, ma gde bila.
Tako je ostao sam, krijući i od samog sebe koliko se plaši. A onda se podsmehnuo sebi i odlučio da zatvori oči i pusti da ga povede srce. I zaista, ono kao da je znalo, usmerilo ga je ka visokom Kavkazu, ka dvorcu princeze Lene.
A gore, u njemu, čarobnjak je smešao napitak kojim su Iskru pojili čim su je, preplašenu, odvezali. Bilo im je potrebno da niko od podanika carstva ne sazna da princeze nema. Znao je čarobnjak dobro kako bi se nemiran narod rado razmileo da po dvorcu potraži to blago o kome se samo pričalo ali ga niko nije video. Zato je bila potrebna Iskra, da sedi na tronu dok ne smisle kako da vrate princezu. Jedino što u svojoj pomućenoj svesti ona nije znala, bila je kazna kojom se kažnjavao svako ko sem princeze sedne na tron – smrt.
Da bi je što pre vratio, čarobnjak je otišao u skrivenu odaju sa blagom, čiji je ključ čuvao skriven u staroj škrinji Lenine carice majke i u njoj pronašao plameni kamen koji je mogao da ocrta stope svih ljudi na zemlji, običnom oku nevidljive. Tako je pronašao gde su tamni ljudi sa zlim očima skrivali princezu.
Dok su kavkaski ratnici žurili da oslobode svoju gospodaricu, Ognjena je srce dovuklo do velikog dvorca. Ušao je krišom i peo se stepenicama, kao da ga je neko nevidljivom rukom vodio. U odaji najviše kule ugledao je svoju Iskru kako sedi kraj prozora i zgaslim pogledom gleda u sunce koje je umiralo za Kavkazom. Prišao joj je radostan, ali se sledio od njenih izbledelih očiju i ugašenog plamena u velikim zenicama. Uzalud joj je govorio, podsećao ko je, ona kao da ga ništa nije razumela.
A onda su se čuli topoti koraka uz visoko stepenište. Ratnici su dolazili da obave svoj zadatak. Čim su princezu Lenu oslobodili od tamnih ljudi sa zlim očima, Iskru je čekala smrt.
Uzalud se Ognjen borio svojim velikim slovenskim mačem koji je već tri generacije pripadao njegovim hrabrim precima. Iskusni kavkaski ratnici posekli su mu lice iz koga je šiknula krv i samo je poslednjim pogledom mogao da nasluti da je Iskra, dotad mirna kao da se oko nje ništa ne dešava, počela da shvata gde se nalazi. Bilo je kasno, ratnici su izvršili svoj zadatak i Iskru i Ognjena bacili sa najviše kule, dok su ih dole čekali divlji psi, kao i uvek motajući se oko dvorca, gladni i besni.
Ni princeza Lena nije dugo poživela. Pričalo se po dvorcu da više ni ne izlazi iz svoje odaje u visokoj kuli plašeći se da je svuda prati Iskrin duh. Pričali su i da je stalno gledala u svoju senku, a ona je samo naizgled bila njena, inače je pravila pokrete kao da je neko biće za sebe. I sveća je umela jače da pucketa i iskri u tamnim noćima kao da gori nekim plamenom koji nije sa ovoga sveta. Tada bi se mogli čuti neljudski krici užasnute princeze Lene.
Otad je prošlo mnogo vekova. Stari dvorac princeze Lene odavno se urušio, ostale su samo velike kamene zidine da podsećaju na neke davne dane. Samo još, kažu stanovnici Kavkaza, noću kad je pun mesec po nebu kao da igraju dve senke. To se Iskra i Ognjen još po nebu jure, kao kad su kao deca trčali po obalama Dnjepra i u njega bacali kamenčiće. 

Jelena Simonović Dilber
https://jelenadilber.wordpress.com/2017/04/13/senka-kavkaske-princeze/