субота, 15. фебруар 2014.

Priča o ženi sa hiljadu reči

U jednom selu živela je jako siromašna žena. Često nije imala dovoljno hrane, odeće i drugih stvari potrebnih za normalan život.
Bila je  tužna zato što nije bila lenja, a nikako nije mogla da poboljša uslove života.
Takvi trenuci su se najviše dešavali u noćnim satima. Kada bi svi legli da se odmore, njoj tuga nije davala mira.
Onda bi uzela papir i olovku i počela da piše. Iz nje su izlazile prelepe reči. Stvorila je neki svoj svet prepun vedrih boja, izmišljenih likova, neverovatnih dogodovština.
Volela je da čita deci svoje priče. Oni bi se natiskali oko nje, širili svoje okice, smejali se, navijali za kakvog junaka, i uvek tražili da čita još.
Pročulo se po okolnim selima i gradu za njeno umeće pisanja.
Gradonačelnik joj jednog dana pošalje pismo sa molbom da dođe na novogodišnju priredbu i pročita nekoliko svojih priča.
I tu se pojavio novi problem. Sva njena odeća je bila stara, često i zakrpana. Nije imala ništa lepo da obuče. Uzela je jednu haljinu, oprala je i posle izvezla ukrase da bi prikrla neke zakrpe.
U svečanoj sali je bilo puno gostiju, najviše dece. Gradonačelnik je održao govor i predao paketiće deci. A onda je pozvao nju da izađe i pročita svoje priče.
Izašla je postiđena zbog svog skromnog izgleda i počela da čita. Nastao je tajac. Svi su je pažljivo slušali, uživajući u njenim rečima.
Kada je završila, podigla je pogled i opazila svoj lik u velikom ogledalu. Bila je veoma iznenađena onim što je videla.
Imala je prekrasnu haljinu, na glavi sjajnu krunu. Tada je primetila da i ostali ljudi ne izgledaju kao u stvarnosti. Neki su izgledali bolje, neki gore, bilo je i onih zaista ružnih.
Setila se da je, kao devočica, čula priču da na svetu postoji samo jedno ogledalo u kome ljudi vide sebe onakvima kakvi zaista jesu. Otkrila je da ono stvarno postoji i gde se nalazi.

Kotur Biljana, "Kažeš da su ovo bajke"

Нема коментара:

Постави коментар