петак, 7. март 2014.

Skromnost - BAJKA O DOBROJ PRINCEZI

Skromnost

U jednom divnom kraljevstvu živela je mala princeza, jedinica u svojih roditelja. Imala je sve što je poželela, a roditelji su i sami smišljali načine kako da joj što više udovolje i nabave ono što niko drugi nema. Ipak, mala princeza je bila nesrećna, stalno se ljutila, u naletima besa je gađala dvorjane poklonima koje je dobijala od roditelja, rođaka i prijatelja.
Uvek su to bili bezazleni razlozi, ako pita sa jagodama nije imala dovoljno fila, ili se probudila ranije jer joj je sunce provirilo u sobu, a jedna od sluškinja nije stavila zavese. Jednom je tako ljuta krenula u šetnju, nije ni primetila da se  puno udaljila od kraljevstva, a već je padao mrak. Uplašena, gladna, sama osvrtala se oko sebe ne bi li ugledala poznati puteljak ili stazu. Nigde ništa. Krenula je još malo napred i u jednom trenutku joj se učinilo da je u daljini ugledala bledu svetlosti. „Dobro je, ipak ima nekoga“ pomislila je mala princeza.
Kada se približila videla da je to jedna mala trošna kuća, ipak šta da se radi. Pokucala je, otvorila joj je starija žena obučena u čistu haljinu punu zakrpa.
„Dete moje, šta radiš ovde sama, pogledaj se, sva drhtiš od straha i zime. Brzo uđi da se okrepiš!“
Princeza je ušla ne prikrivajući gađenje pri pogledu na siromaštvo koje se svuda videlo. Stare polomljene stolice, sto koji samo što se nije preturio. Raširen  veš nasred sobe. „Kako neko može ovako da živi“ pomislila i počela da plače od muke setivši se svoje pozlaćene sobe i svih hirova koje su joj roditelji i dvorjani ispunjavali.
„Zašto plačeš!“ prišla joj je devojčica njenih godina duge tamne kose spletene u dve pletenice, iskričavih krupnih očiju i veselog osmeha. Zagrlila je i povela  do svoje sobe, ako se to ikako moglo nazvati sobom. To je bila manja ostava u koju je uspeo da stane samo krevet, na njemu su bile dve krpene lutke koje je sašila ne mnogo vešta ruka.
„Da te upoznam sa Lelom i Nelom, napravila ih je moja majka, mnogo ih volim“
Princeza se jedva provukla i sela na krevet. Bile je mnogo umorna i gladna. Dodirnula je grubo platno kojim su bile sašivene lutkice. Malo po malo devojčica i princeza su se zaigrale. Nedugo zatim došla je i devojčicina majka i donela im dve činije u kojima se nešto pušilo i veoma lepo mirisalo.
„Hajde da večerate, lepe moje, kasno je“
„Šta je to“ upitala je princeza setivsi se svih đakonija koje je jela u dvorcu. Verovatno je nešto slično tome.
„Izvini, dete, mi smo siromašni i nemamo mnogo toga da ti ponudimo, ali ovo je od srca, nadam se da će ti prijati“
„Hvala ti mamice na ovom divnom obroku“ obratila se devojčica majci. „Ti si najbolja majka na svetu“ i prišla da je poljubi.
Princeza se setila kako se nikada nikome  ni za šta nije zahvaljivala, čak ne zna ni kada je roditeljima poslednji put rekla da ih voli. Suze su joj krenule niz lice.
„Nemoj da plačeš dušo, naći ćemo tvoje roditelje, sad večeraj i lepo se odmori“ utešila je devojčicina mama.
Princeza je probala skromno jelo napravljeno od starog hleba i mleka, koje je devojčica nazvala  poparom.  U početku je jela nerado, a  sa svakim novim zalogajem sve slasnije, glad i umor su učinili svoje te je ubrzo posle večere zaspala. Naravno, pored svoje nove prijateljice jer drugog kreveta nije bilo.
Probudila se odmorna i zadovoljna kakva dugo nije bila. Nije osećala ni umor, niti je imala želju da se žali na bilo šta. Osmehnula se i videla da je devojčica već ustala.
„Mama nam je napravila čaj i ispekla hleb. Čim doručkujemo krenućemo da potražimo tvoje roditelje. Sve će biti u redu“
Ubrzo nakon doručka su krenuli. Negde na pola puta se začuo topot konja. Kraljevi podanici su je tražili na sve strane kraljevstva.
„Hvala Bogu, princezice da smo Vas našli, kralj i kraljica su se razboleli od brige. Nadam se da vas nisu povredili“ reče jedan od podanika.
„Niko me nije povredio, da nije bilo ove divne žene i njene kćerke ko zna šta bi bilo sa mnom“ ljutnu se princeza na njega. Vraćam se kući, ali samo ako pođu i njih dve sa mnom“
„Ali, princezo… zausti neko iz pratnje videvši kako su siromašne, no ne želevši da izazove još veći gnev princeze i kaznu kralja i kraljice, odluči da povede i  njih dve.
Ubrzo si stigli u dvorac u kojem je sve bilo zavijeno u crno od tuge. Kralj i kraljica nisu mogli da dođu sebi od sreće kada su ugledali svoje jedino čedo. Princeza se zatrčala ka njima,  oboje ih zagrlila i rekla:
„Tata, mama volim vas najviše na svetu, žao mi je što sam bila gruba prema vama, što nisam umela da cenim sve ono što ste činili za mene.“
Kralj i kraljica su bili začuđeni, ali srećni što je tu sa njima.
„Ko su ova žena i devojčica“ upitali su princezu.
„One su me spasile, podelile su svoj skromni obrok sa mnom i pružile mi konačište“
„Ako je tako neka traže sve što žele od mene“ uzviknuo je kralj.“ Nema toga što ne bih dao onima koji su spasili ono što mi je najdragocenije. Eto, ako žele mogu doći da žive u dvorcu“
Devojčica i njena majka su kleknule ipsred kralja i kraljice. Devojčica je progovorila tihium glacom:
„Ako možemo, mi bismo ostale da živimo u našoj  kućici, samo imam jednu želju. Tata je umro pre dve godine. Nikada nismo imale mogućnosti da mu podignemo spomenik… eto jedino bih to želela…“
Svi prisutni u dvorani su zaplakali ganuti dobrotom i skromnošću ove divne devojčice.
„Naravno, dete“ rekao je kralj pokušavajući da  ostane pribran.
Od toga dana princeza se sasvim promenila. Postala je ljubazna, nasmejana, provodila je puno vremena sa dvorjanima, obilazila siromašne i darivala im ono što nemaju. Pokazivala je ljubav i nežnost prema kralju i kraljici koji su bili neizmerno ponosni na svoju mezimicu.  Devojčicu i njenu mamu je često posećivala, ostajala da prespava i  da uživa u onom skromnom obroku čije je ime dobro zapamtila, a koje joj je otvorilo put ka tome da postane  dobra osoba.

Valentina Novković

BAJKA O DOBROJ PRINCEZI

Nekada davno u jednom malom kraljevstvu živeli su Dobri Kralj i Kraljica, koji su imali samo jednu želju: da im se rodi dete. Posle mnogo godina, jedne noći kraljicu u snu poseti Dobra Vila – zaštitnica njihove kraljevske porodice i reče joj da će je uskoro obradovati najveća od svih radosti: beba! Kraljica nije mogla da dočeka jutro, probudi Dobrog kralja i reče mu divnu vest.
Ne prođe dugo, a celo kraljevstvo se sa nestrpljenjem pripremalo za dolazak kraljevske bebe. Objavili su radosnu vest nedugo nakon što su bili sigurni da će na svet doći njihovo dete i veselje u Dobrom Kraljevstvu poče. Trajalo je mesecima. Dobri Kralj i Kraljica častili su sve svoje podanike, oslobodivši ih svih nameta u toj godini. Najbolja pića i najlepši slatkiši pripremali su se za skori dan kad će im se dogoditi.
Jednog prelepog zimskog jutra, Dobra Kraljica na sve donese predivnu bebu, Dobru Princezu, krupnih zelenih očiju i malih crnih loknica. Beše to najlepša beba koju je ona videla. Objaviše svojim podanicima radosnu vest i započe najveće veselje koje je Dobro Kraljevstvo videlo. Iz dana u dan, dolazili su raznorazni gosti da se poklone naslednici krune, donoseći najlepše poklone koje su mogli. Najbolji poslastičari donosili su svakodnevno torte koje su darivali Dobroj Princezi, Dobri Kralj i Kraljica nesebično su ih delili svojim sugrađanima. Kralj je iz svog podruma podelio najbolja vina, čuvana godinama za ovako specijalnu priliku.
Naredne godine, kad je Dobra Princeza napunila godinu dana prirediše najveće slavlje ikada viđeno. Maloj Dobroj Princezi dadoše ime Vila, u znak zahvalnosti onoj koja im je javila najlepšu vest. Ko god je došao da prisustvuje slavlju donosio je poklone. Tako mala, a već je nadobijala mnogo lepih haljina, igračaka, slatkiša, poklona
Prolazile su godine, a Dobro Kraljevstvo je živelo u sreći i blagostanju. Dobra Princeza Vila rasla je i napredovala. Svakim danom postajala je sve lepša i sve veću sreću donosila je svojim roditeljima i podanicima, koji su je sve više voleli i divili joj se. Njeni roditelji trudili su se da ispune svaku njenu želju, a ona je to umela da ceni. Volela je sve oko sebe, bila je zdravo i veselo dete i svi su voleli nju.
Ali bila je usamljena. Najviše na celom svetu želela je da ima sestru ili brata da joj prave društvo, ali Dobra Kraljica više nije mogla da rađa. Od te usamljenosti, Dobra Princeza Vila postajala je sve tužnija.
Zato Dobri Kralj i Kraljica odlučiše da joj poklone kućnog ljubimca. Odabraše divnog psa, bio je mali i pufnast, tamnih očiju i svetle dlake. Devojčica se oduševila kada ga je videla i on je od tog momenta postao njen najdraži prijatelj i omiljeno društvo za igru. Njih dvoje su postali nerazdvojni, najbolji prijatelji. Toliko joj se dopadao da je čak i spavala sa njim u krevetu. I nazvala ga je Meda, jer je bio tako mek i udoban, poput njenog slatkog Mede Srca, sa kojim je do tada spavala u svom krevetu. Sad je imala novog Medu, živog i koji je umeo da joj uzvrati ljubav koju mu je darivala.
Jednog snežnog dana, Vila i Meda izašli su u dvorište dvorca da se igraju. Bacala mu je loptu, a on joj ju je vraćao Valjali su se u snegu, igrali se, ona je pravila Sneška, a on ga je rušio skačući na njega… Dobra Princeza Vila baci loptu svom dragom drugu, ali je zahvati vetar i odnese preko zidina dvorca. Meda potrča i projuri kroz kapiju pored zbunjenog stražara, a za njim potrča i Vila, dozivajući ga. Uskoro i princeza i kuče nestaše na ivici šume koja je okruživala zamak.
Stražar potrča u dvorac i uzbuni druge stražara, koji javiše i njenim roditeljima šta se desilo. Odmah stražari potrčaše u šumu, peške ili na konjima, dok se Kralj i Kraljica previše uzbudiše i uplašiše. Dvorski doktor im je ukazivao pomoć, dok su svi iščekivali da se vojnici vrate i dovedu Dobru Princezu.
Međutim, ono što je uplašilo Kralja i Kraljicu beše to što Dobroj Princezi Vili nikada nisu pričali o svetu van njihovog kraljevstva, van tih zidina. Strepeli su, nadajući se da će je vojnici pronaći, pre nego što se desi neko zlo. A zlo, od koga su strepeli, bilo je nešto o čemu nisu želeli ni da misle ni da govore.
Vila je trčala za psom, koji je tražio nestalu loptu. Nije ni primetila da sve dublje ulazi u Mračnu šumu. Dan je bio na izmaku, ali se ona nije plašila mraka. Mračna šuma postajala je sve mračnija, samo je belina snega na tlu još uvek svetlucala na mesečini, koja se jedva probijala kroz golo, ali gusto granje drveća. Odjednom poče da pada sneg, vetar poče da fijuče provlačeći se između zbijenog drveća upletenih grana, a od tog zvuka i Meda se uplaši i utrča u pećinu, koje se nađe pred njim, u sred mračne šume. Zalaja od straha i Vila ga najzda ču. Krenu, prateći dobro poznati lavež, i nađe ga kako drhti na ulasku u pećinu. Podiže ga i prigrli čvrsto, slušajuči njegovo srce kako lupa, kao i njeno. Grlila ga je, i sama previše uplašena. Tek tada primeti da je oko njih samo mrak, da ne zna gde se nalazi i da ju je strah obuzeo. Sede na hladnu zemlju i poče da jeca, zarivši lice u meko krzno svog prijatelja.
Iznenada, uplaši je još više strašan zvuk, koji je dopirao iz dubine pećine. Nikad ništa strašnije nije čula. Drhtala je celim svojim bićem od straha, uplašena za sebe i svog najdražeg prijatelja. Kao da dolazi niotkuda, pojavi se plamen koji na jedan predugi trenutak obasja unutrašnjost pećine i taj prizor je skameni. Izvor te vatre bilo je nešto što nikad nije videla ranije. Mislila je da je to samo mitsko biće, ali pred njom je stajao Zmaj, strašni Zmaj koji bljuje vatru. Nije mogla da se pomeri od straha koji ju obuzeo. Počela je da vrišti.
Nenadano, iz njenih ruku se ote njen najbolji prijatelj Meda i zalaja, kao da je dobio neku novu snagu i hrabrost, shvativši da je njegova prijateljica ugrožena. To razljuti Strašnog Zmaja i on poče da riče, bljuje vatru prema njima. U tom momentu, Meda potrča napolje iz pećine, a Vila za njim, pokušavajući da pobegne od najstrašnijeg bića koje je ikad videla. Zmaj pojuri za njima i istrča iz svog skloništa. Vila, trčeći, zape za koren strarog drveta i pade, udarivši jako glavom o zaleđenu zemlju. Pogleda u nebo, padajući, i primeti zvezdu padalicu kako se brzo spušta ka tlu. Izgubi svest i pade na zemlju. Tren pre toga uspela je da zamisil želju, jedinu koju je tada imala: da se spase. Kad je ponovo otvorila oči, ugleda mnogo malih užarenih zvezdica koje su padale ka tlu, kao da se zvezda rasprsa na stotine manjih. Mnoge od onjih pogodiše Zmaja, koji se nalazio na samo nekoliko metara od nje, a jedna veća ga udari u glavu, tako da on pade na tlo, samo stigavši da ispusti još jedan oblak dima. A onda opet izgubi svest.
Ležala je na tlu, još nesvesna šta se dešava, kad njen dragi prijatelj Meda dotrča i poče da je liže po licu. Narednog trena oseti nečije snažne ruke koje je podižu u naručje i oseti kako je neko trčeći nosi ka dvorcu njenih roditelja. Ona je čvrsto grlila Medu, a nju su ubrzo čvrsto zagrlili njeni roditelji, presrećni što se sve dobro završilo.
Niko nikada nije više čuo za Strašnog Zmaja, niko i ne zna pouzdano šta se zbilo sa njim, ali znamo da je Dobra Princeza Vila izrasla u divnu devojku, a da joj je njen Meda, zajedno sa svojom novom prijateljicom Svilom, koja im se uskoro pridružila u dvorcu, podario još mnogo divnih mali pufnastih prijatelja.

Zoran Antonić

2 коментара: