субота, 28. јун 2014.

MEDITIRANJE

Molila se žaba
svome žabljem bogu,
sedela u transu
prekrštenih nogu.
Ne vidi ni sunce,
ni vetar kad svira,
predala se molitvi.
Žaba meditira!

Šta li ona tako,
tako žarko želi
da joj nije stalo
ni što je dan beli?
U sred žabljeg carstva,
na sred barske vode,
žaba boga moli
da uzme sve rode.

Da pošalje muve
i sitne komarce.
A  i šta bi drugo
ovo žablje prase?
Da napuni trbuh,
da zasladi gušu,
a onda će molitvom
da pročisti dušu.

Sa grane je roda gleda,
smeje joj se, šta bi drugo?
Pa zar luda žaba misli
da postoji takvo čudo?
Žaba ima, roda nema,
komaraca četa drema,
muva čak u izobilju.
(Ima li još kakvu želju?)

Skrati roda žabi muke,
poklopa je iz zatrke!


 
 

четвртак, 19. јун 2014.

Čardak ni na nebu ni na zemlji


Bio jedan car, pa imao tri sina i jednu kćer, koju je u kafezu hranio i čuvao kao oči u glavi. 
Kad đevojka odraste, jedno veče zamoli se ocu svome da joj dopusti da iziđe s braćom malo
pred dvor u šetnju, i otac joj dopusti. Ali tek što iziđe pred dvor, u jedan mah doleti iz neba
zmaj ščepa đevojku između braće i odnese je u oblake. Braća otrče brže bolje k ocu i kažu mu 
šta je bilo, i reku da bi oni radi svoju sestru potražiti. Otac im dopusti da idu da je traže, i da im 
svakome po konja i ostalo što treba za put, i tako oni otidu. 
Po dugome putovanju naiđu na jedan čardak, koji niti je na nebu ni na zemlji. Došavši onđe, 
pomisle da neće u onome čardaku biti njihova sestra, pa se odmah stanu dogovarati kako bi se
unj popeli, i poslije dugoga promišljavanja i dogovora, dogovore se da jedan od njih svoga konja 
zakolje, i od kože konjske da okroje oputu, pa pritvrdivši jedan kraj od nje za strijelu, da puste 
odozdo strijelu iz luka da se dobro za čardak prihvati, kako bi se uz nju peti mogli. 
Mlađa dva brata reku najstarijemu da on svoga konja zakolje, ali on ne šćedne, pa ni srednji 
ne šćedne, onda najmlađi zakolje svoga, od kože njegove okroji oputu, jedan kraj od nje veže 
za strijelu, pak je pusti iz luka u čardak. Kad dođe da se penju uz oputu, opet najstariji i 
srednji ne šćednu se peti, nego se popne najmlađi. Popevši se gore, stane ići iz jedne sobe 
u drugu, i tako naiđe pa jednu sobu u kojoj vidi svoju sestru đe sjedi a zmaj joj metnuo glavu 
na krilo pa spava a ona ga bište. Ona kad vidi brata svojega, uplaši se i dočne ga tiho moliti 
da bježi dok se nije zmaj probudio, ali on ne šćedne, već uzme buzdovan, pa razmahne njime 
i udari zmaja u glavu, a zmaj iza sna maši se rukom na ono mjesto đe ga je on udario pa reče 
đevojci: "Baš ovđe me nešto ujede." Kad on to rekne, a carev ga sin još jednom udari u glavu, 
a zmaj opet reče đevojci: "Opet me nešto ovđe ujede." Kad on i treći put zamahne da ga udari, 
onda mu sestra rukom pokaže da ga udari u život, i on ga udari onamo, i kako ga udari, 
zmaj ostane na mjestu mrtav, a careva ga kći sturi s krila, pa pritrči bratu svome, te se s njime 
poljubi, pa onda uzevši ga za ruku stane ga voditi kroz sve sobe. Najprije ga uvede u jednu sobu 
u kojoj je bio jedan vran konj za jaslima privezan s cijelijem takumom od čistoga srebra. 
Po tom ga odvede u drugu sobu, u kojoj je za jaslima stajao bijel konj s takumom od suhoga 
zlata. Najposlije ga odvede i u treću sobu đe je za jaslima bio kulatast konj i na njemu 
takum dragijem kamenjem iskićen. Kad prođe te sobe, onda ga sestra odvede u jednu sobu 
u kojoj je đevojka jedna sjedila za zlatnijem đerđefom i zlatnom žicom vezla. 
Iz te sobe odvede ga u drugu u kojoj je druga đevojka zlatne žice ispredala. A najposlije 
uvede ga u jednu sobu u kojoj je treća đevojka biser nizala, i pred njom na zlatnoj tepsiji 
od zlata kvočka s pilićima biser kljucala. Sve ovo obišavši i viđevši vrati se natrag u onu sobu 
đe je zmaj mrtav ležao, pa ga izvuče na polje i baci na zemlju a braća kad ga vide, 
umalo ih groznica ne uhvati. Po tom najmlađi brat spusti najprije sestru svoju braći, 
a onda sve tri đevojke svaku s njezinijem radom, jednu za drugom; spuštajući đevojke braći, 
svaku je namjenjivao čija će koja biti a kad spusti treću, i to onu s kvočkom i pilićima, 
on nju za sebe namijeni. Braća njegova zavideći mu što je on bio junak te je sestru našao 
i izbavio, presjeku oputu da on ne bi mogao sići, pa onda nađu u polju jedno čobanče 
kod ovaca, i preobuku ga i mjesto brata svoga ocu povedu, a sestri svojoj i đevojkama 
oštro zaprijete da nikome ne kazuju šta su oni učinili. 
Poslije nekoga vremena dozna najmlađi brat na čardaku da se braća njegova i ono čobanče 
onijem đevojkama žene. Onaj isti dan u koji se najstariji brat vjenčavao, on uzjaše na vranca, 
pa baš kad su svatovi iz crkve izlazili doleti među njih, te svoga brata, mladoženju, 
udari malo buzdovanom u leđa da se odmah s konja premetnuo, pa onda odleti opet natrag 
u čardak. Kad dozna da mu se srednji brat ženi a on u ono isto vrijeme kad su svatovi iz crkve išli, 
doleti na đogatu, te i srednjega brata onako udari da se odmah s konja premetnuo, pa između 
svatova opet odleti. 
Na pošljetku doznavši da se čobanče njegovom đevojkom ženi, uzjaše na kulaša, 
i doleti u svatove baš kad su iz crkve izlazili, te mladoženju buzdovanom udari u glavu 
da je na mjesto mrtav pao, a svatovi onda đipe da ga uhvate, ali on ne šćedne ni bježati, 
nego ostane među njima, pa se pokaže da je on najmlađi carev sin a ne ono čobanče, 
i da su ga braća iz zavisti ostavila na onome čardaku u kome je on sestru našao i zmaja ubio, 
a to sve zasvjedoči i sestra i one đevojke. 
Kad car to čuje, on se naljuti na svoja dva starija sina i oćera ih odmah od sebe, 
a njega oženi đevojkom koju je sebi izabrao i ostavi ga nakon sebe da caruje.


NARODNE PRIPOVJETKE
- prikupio Vuk Stefanović Karadžić -
objavio u Beču 1853.g.

u štampariji Jermenskog manastira
 Za vas pronašla na www.zvrk.co.rs

среда, 18. јун 2014.

Ružna lepotica

"Buuu-ba-bu! - plakala je gusenica. - Kakva sam gadna i ružna! Čupava i dlakava, duguljasta
 i s' mnogo kratkih debelih nožica! Ima li ružnijeg stvora od mene?!" 
Potištena i ucveljena, gusenica je bežala od svih i najzad se sakrila na najusamljenije mesto. 
Tu je počela da plete oko sebe čauru - da umota i sakrije svoju ružnoću.
"Ako već niko neće da se igra sa mnom, onda bolje da nestanem!" - jadikovala je tako usamljena.
Ali, posle nekoliko sedmica osetila je želju da progrize čauru i izađe napolje, na sunce. 
A kad je to učinila, svi su zadivljeno uzviknuli:
"O, kakva lepota!"
Gusenica se pogledala u bistrom potoku i sinula od sreće: 
njena negdašnja ružnoća pretvorila se u divnu lepotu krupnog šarenog leptira!
 Ilustracija: Igor Marinković
Za vas pronašla na www.zvrk.co.rs

четвртак, 5. јун 2014.

Морски цар и Василиса Премудра

Били цар и царица. Волео је цар да иде у лов и лови дивљач. Пошао једном цар у лов и угледа: на храсту седи млади орао. Хтеде да га устрели, али орао га замоли:
- Не пуцај у мене, царе господаре! Боље узми ме к себи, доћи ће време да ти могу устребати.
Цар се мисли, размисли па рече:
- Од какве користи ми ти можеш бити? - и опет нанишани да пуца. Орао му и други пут каже:
- Не пуцај у мене, царе господаре! Боље узми ме к себи, доћи ће време да ти могу устребати.
Цар је мислио, мислио, па како никако није могао да смисли од какве би му користи могао бити орао, реши да га убије. Орао и трећи пут проговори:
- Не пуцај у мене, царе господаре! Боље узми ме к себи и храни три године; доћи ће време да ти могу устребати.
Цар се смилује, узме орла к себи и хранио га је годину, и две. Орао је тако много јео даје сву стоку појео; цару више није остало ни овце, ни краве. Орао му вели:
- Пусти ме на слободу!
Цар га пусти на слободу; орао испроба своја крила, али виде да још не може да лети, па замоли:
- Чуј ме, царе господаре. Хранио си ме две године, ако хоћеш храни ме још једну годину; макар морао зајмити, али ме прехрани: нећеш на штети бити!
Цар тако и учини. Свуда је зајмио стоку и читаве године хранио орла, а онда га је пустио на слободу. Орао се подигне високо, високо; летео је, летео па се спустио на земљу и рекао:
- А сад, царе господаре, седни на мене, полетећемо заједно.
Цар седне на птицу и тако они полете. Не прође дуго и долете до краја сињега мора. Ту орао збаци са себе цара, он паде у море и умочи се до колена; само што орао није пустио цара да потоне, подухвати га крилом и запита:
- Шта је, царе господаре? Јеси ли се уплашио?
- Уплашио сам се - вели цар - мислио сам да ћу се утопити!
Опет су летели, летели док нису долетели до другога мора. Орао збаци са себе цара посред мора и цар се умочи до појаса. Онда га орао подухвати крилом и упита:
- Шта је, царе господаре? Јеси ли се уплашио?
- Јесам - одговори цар - али сам се у Бога надао да ћеш ме извући.
Опет су тако летели, летели и долетели до трећега мора. Пусти орао цара у велику дубину, упадне цар у воду до врата, али га орао и трећи пут подухвати крилом и пита:
- Шта је, царе господаре? Јеси ли се уплашио?
- Јесам - одговори цар - али сам се надао да ћеш ме извући.
- Е, сад си, царе господаре, осетио на својој кожи самртни страх! То ти ја враћам мило за драго: сећаш ли се кад сам био на храсту, а ти хтеде да ме устрелиш; трипут си се машио пушке да ме убијеш, а ја сам те молио и све се надао да ме нећеш убити, да ћеш се смиловати, да ћеш ме к себи узети!
После тога одлетели су иза тридесет земаља. Дуго, дуго су летели и онда орао рече:
- Погледај, царе господаре, шта је над нама, а шта је под нама? Цар погледа.
- Над нама је - вели - небо, а под нама земља.
- А погледај још, шта је с десне стране, а шта с леве?
- С десне стране је широко поље, а с леве се кућа види.
- Одлетећемо тамо - рече орао - тамо живи моја најмлађа сестра. Слетели су право у двориште. Сестра је изишла у сусрет, дочекала свога
брата, посадила га за храстову трпезу, а цара није хтела ни да погледа - оставила га у дворишту, пустила брзе псе и напујдала их на њега. Орао се силно наљути, скочи иза стола, подухвати цара и полете с њим даље. Летели су, летели па орао рече цару:
- Погледај шта је иза нас? Цар се осврне и погледа:
- Иза нас се црвени кућа. А орао ће нато:
- То гори кућа моје најмлађе сестре зато што те није дочекала, већ је брзе псе на тебе напујдала.
Летели су, летели па орао поново запита:
- Погледај, царе господаре, шта је над нама, а шта је под нама?
- Над нама је небо, а под нама земља.
- А погледај још шта је с десне, а шта с леве стране?
- А с десне стране је широко поље, а с леве се кућа види.
- Тамо живи моја средња сестра, одлетећемо јој у госте.
Слетели су у широко двориште. Средња сестра дочека свога брата, посади га за храстову трпезу, а цар остане у дворишту. Пусти она брзе псе и напујда их на њега. Орао се расрди, устане од стола, зграби цара и одлети с њим још даље. Летели су, летели па орао рече:
- Царе господаре! Погледај шта је иза нас? Цар се окрене:
- Иза нас се црвени кућа.
- То гори кућа моје средње сестре! - рече орао. - А сад ћемо полетети тамо где живе моја мајка и најстарија сестра.
Кад су долетели тамо, мајка и најстарија сестра им се бог зна како обрадују, а цара срдачно и с поштовањем дочекају.
- Е па, царе господаре - рече орао - предахни и одмори се код нас, а после ћу ти брод дати и платити за све што сам код тебе појео па иди збогом кући.
Дадне он цару брод и два ковчега: један црвени, а други зелени и каже:
- Пази добро, не отварај ковчеге, док кући не дођеш; црвени ковчег отвори у задњем дворишту, а зелени ковчег у предњем дворишту.
Цар узме ковчеге, опрости се са орлом и отплови по сињем мору. Допловио је до некаквога острва и тамо зауставо брод. Кад је изашао на обалу, сети се ковчега па стане мислити шта би то могло бити у њима и зашто ли му је орао забранио да их отвара. Мислио је, мислио, није издржао, хтео је пошто-пото да сазна шта је у њима - узме црвени ковчег, стави га на земљу и отвори, кад отуда је толико разних животиња изашло да их очима ниси могао сагледати - једва су све стале на острво. Кад то виде цар, растужи се, поче плакати и јадиковати:
- Шта сад да радим? Како да опет скупим толике животиње у овако мали ковчег?
Одједном угледа - из воде изађе човек, приђе му и упита:
- Што ти, царе господаре, тако горко плачеш?
- Како да не плачем? - одговори цар. - Како да скупим оволике животиње у овако мали ковчег?
- Помоћи ћу ти у твојој невољи, скупићу ти све животиње под једним условом: да ми даш оно што не знаш да имаш код куће.
Цар се замисли:
- Шта бих то могао имати, а да не знам? Чини ми се све знам. Размисли и пристане.
- Скупи - вели - даћу ти оно што не знам да имам код куће.
Онај човек му скупи у ковчег све животиње, цар се укрца на брод и крене својим путем. Кад је дошао кући, ту сазна да му се родио син царевић. Стане га љубити и миловати и горке сузе проливати.
- Царе господаре - пита га царица - реци ми зашто горке сузе рониш?
- Од радости - одговори јој; уплашио се да јој каже истину да мора дати царевића. Изађе он после у задње двориште, отвори црвени ковчег - из њега изађу бикови и краве, овце и овнови, накупило се тушта и тма свакакве стоке да су све штале и обори били дупке пуни. Изађе у предње двориште, отвори зелени ковчег - пред њим се појави велики и прекрасан врт - каквог све дрвећа у њему није било! Цар се тако обрадова да и заборави да мора да преда сина.
Отада је прошло много година. Једном се цару прохтело да прошета, па пође на реку, кад тамо - из воде се појави онај исти човек и каже:
- Нешто си, царе господаре, постао забораван! Сети се шта си ми дужан!
Врати се цар кући тужан и претужан и исприча царици и царевићу истину. Туговали су и плакали сви заједно па су онда одлучили да им нема друге, већ да дају царевића. Одвезу га на морску обалу и оставе самога. Царевић погледа унаоколо, угледа стазицу и пође њоме: ваљда ће га Бог негде довести. Ишао је ишао и обрео се у густој шуми; у шуми беше кућица, а у кућици живи баба-Јага.
„Свратићу", помисли царевић и уђе у кућу.
- Здраво, царевићу! - проговори баба-Јага. - Ил' од нечег бежиш или нешто тражиш?
- Ех, бако! Најпре ме напој, нахрани, па онда питај.
Она га напоји, нахрани, па јој царевић све потанко исприча куда и зашто иде. Баба-Јага му рече:
- Пођи, дете моје, на море; тамо ће долетети дванаест чапљи и претворити се у дванаест девојака. Кад крену да се купају, ти се полако прикради и узми најстаријој девојци кошуљу. С њом ћеш се спријатељити па онда крени морскоме цару. Уз пут ћеш срести Преједала и Испијала и још Мраза Стезала, све их поведи са собом - ваљаће ти у неприлици.
Царевић се опрости са Јагом, пође на уговорено место поред мора и сакрије иза жбуна. Уто долети дванаест чапљи, ударе о црну земљу, претворе се у лепе девојке и пођу да се купају. Царевић украде најстаријој кошуљу и седне иза жбуна - не трепће. Девојке се окупале и изашле на обалу, њих једанаест узму своје кошуље, претворе се у птице и одлете кући. Остане само најстарија, Василиса Премудра и стане молити доброга јунака.
- Врати ми - вели - моју кошуљу; кад дођеш код мога оца, воденога цара, ја ћу ти се наћи и помоћи.
Царевић јој врати кошуљу, она се одмах претвори у чапљу и одлети за својим другарицама. Царевић настави пут и сретне три богатира: Преједала, Испијала и Мраза Стезала. Поведе их са собом и пође воденом цару.
Угледа га водени цар и вели му:
- Здраво, пријане! Што те тако дуго није било? Уморио сам се чекајући те. Одмах се лати посла; ево ти првога задатка: изгради за једну ноћ велики кристални мост, да до ујутру буде готов! Ако га не саградиш — оде ти глава!
Врати се царевић од воденога цара, а све сузе рони. Василиса Премудра отвори прозор од своје собе, угледа га и упита:
- Зашто, царевићу, сузе рониш?
- Ах, Василиса Премудра! Како да не плачем? Твој отац ми је заповедио да за једну једину ноћ саградим кристални мост, а ја, печалан, не умем ни секиру у рукама да држим.
- Ништа не брини! Лези да спаваш; јутро је мудрије од вечери. Наместила му је да легне, па изашла на доксат и викнула, звизнула јуначким покликом; са свих страна се скупе тесари и радници: једни земљу равнају, други цигле довлаче и за трен ока направе кристални мост, украсе га разним шарама и разиђу се кућама. Ујутру рано буди Василиса Премудра царевића:
- Устани, царевићу! Мост је готов, сад ће отац доћи да га види. Царевић устане, узме метлу, пође на мост и стане га мести и чистити.
Похвали га водени цар.
- Хвала ти - вели - извршио си овај задатак, изврши и други. Ево шта треба да урадиш: засади до сутра зелени врт - да буде велики и разгранат, а да у врту певају птице певачице, на дрвећу да цвета цвеће и да висе зреле јабуке и крушке. Врати се царевић од воденога цара, а све сузе рони. Василиса Премудра отвори прозор и упита га:
- Што плачеш, царевићу?
- Како да не плачем? Твој отац ми је наредио да за једну једину ноћ врт засадим.
- Ништа не брини! Лези да спаваш; јутро је мудрије од вечери. Наместила му је да легне па је изашла на доксат и викнула, звизнула јуначким покликом; са свих страна се скупе вртлари и повртари и засаде зелени врт, у врту птице певачице певају, на дрвећу цветови цветају, а свуда висе зреле јабуке и крушке. Ујутру рано буди Василиса Премудра царевића:
- Устај, царевићу! Врт је готов, отац долази да га види.
Царевић брзо узме метлу па право у врт - понеку стазу омете, понеку грану подигне. Похвали га водени цар:
- Хвала ти, царевићу! Поштено си ми служио, а сад изабери себи невесту између мојих дванаест кћери. Све су оне налик једна на другу као јаје јајету — лице им је исто, коса им је иста, хаљине су им исте. Трипут можеш да погађаш а ако сваки пут погодиш једну те исту - она ће постати твоја жена, а ако не погодиш - наредићу да те убију.
Сазна за то Василила Премудра па улучи прилику да рекне царевићу:
- Први пут ћу марамом махнути, други пут ћу хаљину поправити, а трећи пут ће ми изнад главе мува летети.
И тако је царевић сва три пута погодио Василису Премудру. Венчали су их и приредили велику гозбу. Водени цар је наспремао свакојаких јела - стотину их људи не би појело! Нареди зету да све мора бити поједено, ако ишта остане - биће зло.
- Оче - замоли царевића - са мном је један старчић, дозволи му да једе с нама.
- Нека дође!
Ту се одмах створи Преједало. Све је појео - и још му је мало било. Водени цар је спремио и свакојакога пића четрдесет буради и нареди зету да све буде до последње капи попијено.
- Оче! - замоли опет царевић - са мном је и други старчић, дозволи му да попије у твоје здравље.
- Нека дође!
Појави се Испијало, одједном искапи свих четрдесет буради - и још затражи да му дају.
Види водени цар да ништа не може да учини па нареди да добро угреју за младенце гвоздену бању. Угреју гвоздену бању, двадесет хвати дрва су наложили, пећ се зацрвенела а зидови усијали да се на пет врста није могло прићи.
- Оче - вели царевић - дозволи најпре нашем старчићу да се напари, да бању проба.
- Нека се напари!
Уђе у бању Мраз Стезало - дуну у један угао, дуну у други, а већ леденице висе. Иза њега у бању уђу младенци, умију се, напаре и кући врате.
- Хајдемо да побегнемо од оца, воденога цара - вели царевићу Василиса Премудра - он је на тебе толико срдит, да се бојим да ти какво зло не нанесе!
- Хајдемо - каже царевић.
Одмах оседлаше коње и одјурише у широко поље. Ишли су, ишли, тако, доста дуго.
- Сиђи, царевићу, с коња и прислони уво уз црну земљу - вели Василиса Премудра - да се не чује за нама потера?
Царевић прислони уво уз црну земљу - ништа се не чује! Василиса Премудра сјаше са доброга коња, прилегне на црну земљу и вели:
- Ах, царевићу! Чујем силну за нама потеру.
Она претвори коње у бунар, себе у котлић, а царевића у старца. Наиђе потера:
- Еј, старче! Да ниси видео доброга јунака с лепом девојком?
- Јесам, рођени! Али то је било давно, они су овуда прошли још кад сам ја млад био.
Потера се врати воденом цару.
- Нема им - веле - ни трага ни гласа, видели смо само једнога старца покрај бунара, а по води плива котлић.
- Зашто их нисте узели? - повиче водени цар и одмах све гониче преда страшној смрти, а за царевићем и Василисом Премудром пошаље другу потеру. А они су за то време били већ далеко одмакли.
Зачује Василиса Премудра нову потеру, претвори царевића у старога попа, а себе у оронулу црквицу - зидови само што јој се не сруше, сва у маховину зарасла. Наиђе потера:
- Еј, старче! Да ниси видео доброга јунака са лепом девојком?
- Јесам, рођени! Само то је било тако давно; они су овуда прошли кад сам ја млад био и ову цркву градио.
И друга потера се врати воденоме цару:
- Нема их, ваше царско величанство, ни трага ни гласа, видели смо само старога попа и оронулу цркву.
- А што их нисте узели? - још јаче викне водени цар, преда гониче страшној смрти и сам крене за царевићем и Василисом Премудром.
Овога пута Василиса Премудра претвори коње у реку од меда и обале од кисеља, царевића у патка, а себе у сиву патку. Водени цар навали на кисељ и медовину - јео је, јео и пио, пио док није пукао! Ту је и душу испустио.
Царевић са Василисом Премудром настави да иде даље. Кад су се приближили кући оца и мајке царевића, Василиса Премудра рече:
- Иди ти, царевићу, напред, јави се оцу и мајци, аја ћу те овде причекати. Само упамти добро ове моје речи: са сваким се целуј, једино немој са сестрицом. Ако тако не учиниш, заборавићеш ме.
Царевић дође кући, стане се са свима здравити, пољуби и сестрицу, и само што је пољубио, одмах је своју жену заборавио, као да му никад у мислима није ни била.
Три дана га је чекала Василиса Премудра, а четвртога дана прерушила се у просјакињу, пошла у престони град и сместила се код једне старице. А царевић се спремао да се ожени богатом принцезом и било је објављено по читавоме царству: колико год да има православног народа сви нека изађу да честитају младожењи и невести и донесу на дар по пшенични пирог. Тако је и старица код које се била сместила Василиса Премудра узела да сеје брашно и спрема пирог.
- За кога, бако, спремаш пирог? - пита Василиса Премудра.
- Како за кога? Зар ти не знаш? Па, наш цар жени сина богатом принцезом; треба у дворац ићи, младенце даривати.
- Дај да ја испечем и у дворац однесем; можда ће ми цар нешто уделити.
- Ево ти, пеци и нека ти Бог помогне!
Василиса Премудра узме лепо брашно, замеси тесто, зачини га сиром, унутра стави голуба и голубицу и направи пирог.
Пред сам ручак пођу старица и Василиса Премудра у дворац, а тамо гозба каква се не памти. Ставе на сто пирог Василисе Премудре па кад га разрезаше попола, из њега излете голуб и голубица. Голубица узме комад сира, а голуб јој вели:
- Голубице, дај и мени сира!
- Не дам - одговори голубица - јер ћеш и ти мене заборавити, као што је царевић заборавио своју Василису Премудру.
Ту се царевић сети своје жене, скочи иза стола, узе је за беле руке и посади покрај себе. Отада су живели заједно у сваком добру и срећи.

За вас пронашла на http://www.kids.rs

понедељак, 2. јун 2014.

ČUDESNI CVET, Vijetnam



Živeo jednom jedan mladic po imenu Do Lam, sam i neoženjen. Njegova njiva se nalazila na kamenitoj strani i on je morao da radi danju i nocu kako bi dobio nešto ploda. Sunce ga je jako peklo u leđa i njegov znoj je kapao po kamenu, ali Do Lam nije prestajao da radi.
Prošlo je neko vreme, i najednom je usred kamena izrastao divan cvet. Imao je sveže zeleno lišće okrenuto suncu, a belo-ružičasti cvet prelivao se kao biser. Kada bi naleteo vetrić, cvetovi i lišće bi trepetali, ispuštajući zvuke koji su podsećali na najlepšu pesmu.
- Kakvo je to čudo – iznenađeno uzviknu Do Lam. – Iz kamena je izrastao tako divan cvet i još zna da peva. Otada je cvet pevao Do Lamu svakog dana kada bi došao na njivu da radi. Ako bi se mladić umorio, cvet je još lepše pevao i Do Lamu bi se vraćale snaga i bodrost. Jednog jutra Do Lam ugleda na njivi tragove divljeg vepra, koji je projurio poljem i zgazio cvet. Stabljika mu se prelomila i cvet je tužno visio. Mladić pritrča, ispravi cvet i reče:
- Divni cvete, ovde ima mnogo divljih svinja, svaka nesreća može da ti se dogodi, zato će biti najbolje ako te odnesem svojoj kući! Onda Do Lam uzme motiku, iskopa cvet i ponese ga kući, pa ga ponovo posadi u kamenu stupu ispod svoga prozora. Uveče, kada bi se vratio sa njive, mladić je pleo od bambusove trske korpice, kape, šešire, a cvet mu je ispunjavao sobu najprijatnijim mirisom i pevao najlepše pesme, tako da se mladić osećao srećnim. Jedne noći u kolibi Do Lama zablistaše razne boje i svetiljka poče da gori jače. Mladić se beše tako udubio u svoj posao da to nije ni primetio. Divni cvet se najednom otvori i pojavi se divna devojka u beloj haljini. Zvonkim glasom, kao zvon zvona, pevala je divne pesme. Srebrna svetlost i prijatni mirisi ispunjavahu celu sobu, ali Do Lam, kao ni pre, nije ništa primećivao. Najednom svetlost lampe blesnu kao munja i devojka u beloj haljini iskoči iz cveta, njene rumene usne su se smešile kao procvetala ruža. Ona pride Do Lamu i stavi mu ruku na rame. Tek tada je mladić ugleda i, zapanjen njenom lepotom, ne mogaše ni reč da progovori, a kada pogleda on na prozor, vide da tamo više nema cveta.
Onda su Do Lam i devojka u beloj haljini postali muž i žena. Izjutra su sada oboje odlazili u planinu i radili u polju, a kada bi pao mrak, oni su se veselo vraćali kuci osvetljavajući put fenjerom. Uveče je Do Lam, kao i ranije, pleo bambusove kape i korpe, a žena mu je pomagala i pevala divne pesme. Kada bi došao pijačni dan, Do Lam je odnosio svoje i ženine proizvode i prodavao ih, a za taj novac donosio kući pirinča i sve drugo što je bilo potrebno za život. Tako su dani dvoje mladih proticali radosno i srećno. Već posle dve godine koliba Do Lama se pretvorila u divnu kuću. U velikim pletenim korpama čuvao se pirinac, a u velikom toru nalazila su se krda bivolica, ovaca i koza. Bogatstvo je zavrtelo glavu Do Lamu, i svaki posao, sem razmišljanja o samom sebi, poče da smatra nepotrebnim. Do Lam nije više hteo da radi u polju niti da plete šešire. Uzeo bi kavez sa pticama, čorbi-kaljan, i odlazio da šeta. Kada bi žena poslala Do Lama da kupi na pijaci konac za šivenje ili srp, on bi kupovao kokošku i vina a onda kod kuće jeo sve dotle dok ga ne bi zaboleo stomak. Kada bi žena zamolila Do Lama da pođe na njivu da radi, on bi govorio kako ga bole noge, a kada bi mu uveče predložila da plete korpe i šešire, on bi se izgovarao da mu je oslabio vid, tako da ne može razlikovati bambusovu trsku od sopstvene ruke.
Jednom je žena kazala Do Lamu:
- Naš život još nije tako obezbeđen da bismo mogli živeti bez rada. Te reči razjariše Do Lama, oči mu se napuniše krvlju. Rekao je samo jedno zlobno: „Hi!“, pa i ne pogledavši ženu, dohvatio kavez sa pticama i pošao u šetnju. I dok je jednom žena Do Lama sedela i radila, pod prozorom se pojavi divan cvet i iz njega izađe ptica šarenih krila i zlatnog repa, pa zapeva:
„Uzalud se rascvetao mirisni cvet, Uzalud lampa sjajnije sija, Mladić je, avaj, postao lenj, Lepotice, hajde sa mnom, na moja krila!“ Plamičak u lampi zasvetle jače, ptica ulete kroz prozor i spusti se pred noge lepotice. Lepotica sede na pticu i ova zamaha svojim šarenim i zlatnim krilima i odlete sa lepoticom. Šum krila razbudi Do Lama, koji je već spavao na mekoj postelji posle obilne večere. Čim je ugledao čudnovatu pticu kako mu odnosi ženu, Do Lam skoči sa postelje i jurnu za njom. Ali kad je ispružio ruku, mogao je ptici da istrgne samo jedno pero. Do Lam ga je gledao i čudio se kako blista. No, Do Lam se brzo umirio. Sada ga više nije niko prekorevao zbog besposličenja, i po ceo dan je samo jeo i pio i šetao se sa kavezom u ruci. Da ne bi oskudevao, Do Lam je prodavao jednu po jednu stvar i uskoro je rasprodao sve: pirinač, bivolice, krave, koze i svinje. Najzad mu je ostala samo jedna rogozina, koju je isto tako hteo da odnese na pijacu, ali je sa iznenadenjem primetio da su s njene donje strane naslikane dve slike: na jednoj su Do Lam i njegova žena, kako rade na njivi i gledaju u pozlaćeni pirinac koji zri, a na drugoj se videla Do Lamina žena kako plete i Do Lam kako izraduje korpice i šešire od bambusove trske. Kuća im je bila puna pirinca, a u toru bivolice, krave, koze i svinje. Onda se Do Lam seti svoga nekadašnjeg života i zaplaka od tuge. Podiže oči ka nebu i zavika:
- Eh, Do Lam, sam si kriv za svoju nesreću! Onda razbi kavez, pusti slavuja u prirodu, a sutradan je dohvatio motiku i uputio se na svoju njivu. Posle napornog rada na njivi, Do Lam je uveče, kod kuće, ponovo pleo šešire i korpice. I tako poče da se trudi kao i pre i da radi danju i noću. Jednom je Do Lam našao pero koje je istrgao iz ptičijeg repa, stavio ga na dlan, ali ga vetar dohvati i odnese na kamenu stupu, gde je rastao divan cvet. Kada se seti cveta, Do Lam proli mnogo suza od tuge, i one pokapaše po kamenoj stupi. Tada najednom Do Lam ugleda kako pero negde odlete a iz kamene stupe se pojavi pupoljak koji je sve brže rastao ka nebu. Onda iz njega poteče divan miris i ispuni sobu, a u isto vreme začu se i divna pesma: „Divni cvet se rascvetao, pušta nežni miris, Lampa ponovo sjajno svetli, Trudi se Do Lam dan i noć, A devojka mu šalje pozdrav svoj.“ Kada se pupoljak pretvorio u raskošan cvet i kada se cvet otvorio, Do Lam radosno ugleda kako iz njega izlazi lepa i mlada žena, u kojoj brzo prepozna svoju ženu. Lampa zasija jace i žena u beloj haljini sede kraj Do Lama. Cvet odmah išceze. Od tog dana Do Lam i njegova žena se više nikada nisu razdvajali. Oni su s pesmom, kao i ranije, radili na svojoj njivi, a uveče pleli od bambusove trske šešire i korpice. I ponovo je potekao njihov srećan život, mirisan kao cvet i sladak kao med.

Za vas pronašla na http://belegbg.wordpress.com/bajke/

недеља, 1. јун 2014.

GRBAVI VRABAC, japanska bajka

vrabacU davno vreme u jednom selu živela je neka dobra starica. Jednog svetlog, sunčanog prolećnog dana pođe ona u baštu da čisti cveće i lišće od štetnih gusenica. Odjednom odnekud sleteše vrapci. Počeše da skakuću i da cvrkuću tražeći hranu. U to vreme iza ograde se igrao dečak iz susedstva. Baci se kamenom na jednog vrapca – i pogodi ga: kamen prebi vrapcu kičmu. Vrabac poče žalosno da cvrkuće, htede da poleti, ali ne mogaše, već je samo mlatarao krilima i kružio po zemlji. Tada ga primeti velika vrana. Slete sa drveta, doskakuta blizu i umalo da kljucne vrapca. To vide dobra starica i sažali se na vrapca.

- Ej, ti jadniče!… Ali ne brini, neću te ostaviti. Rekavši to, ona otera vranu, uze sa zemlje vrapca i stavi ga na dlan. A vrabac je, sasvim iznemogao, jedva disao na dlanu: bio je preplašen. Starica poče da duva u njega, zagreja ga svojim disanjem i ponese kući. Zatim ga nahrani pirinčem, a noću, da bi ga zaštitila od mačke i pacova, napravi mu gnezdo u korpi. Čim starica ujutru ustade, nareza zelene trave i dade vrapcu zajedno sa zrnevljem. Tako ona poče da pazi pticu kao bolesno dete, a sinovi i unuci zbog toga su je grdili i ismejavali.
- Šta ti je, bako, zar si sasvim izgubila pamet? Hraniš vrapca – zašto?

 Ali starica je podnosila sve ove podsmehe i starala se oko vrapca. On poče da se oporavlja i mada nije sasvim ozdravio, već je mogao da skakuće po sobi. Vrabac je bio srećan i presrećan što je ostao živ. Zato je i zavoleo staricu, a i ona njega: bilo joj je teško da se od njega rastavi, a kada je to morala – onda bi ukućanima naređivala:
- Pogledajte vrapca i ne zaboravite da ga nahranite! Tako je ovim opomenama dosadila svima u kući, i svi su gundali. Ali starica, kao odgovor na to, samo se smešila i govorila:
- Zar vam nije žao sirote ptičice? Kome ona smeta? Najzad, blagodareći staričinoj brizi, vrabac sasvim ozdravi i poče da leti. Jednom, kao obično, starica ga stavi na dlan i iziđe na verandu.
- Hoćeš li da poletiš? – upita ona vrapca. A vrabac ispravi krila, poskoči s njene ruke i polete visoko prema nebu. Starica je rasejano gledala za njim.
- Znači, odletećeš. Teško će mi biti bez tebe. O kome sad da se staram? Ali čuj, dođi opet! Starica je ovo govorila, a svi su joj se smejali:
- Samo čujte šta govori! Sasvim je izlapela.

Ali i posle toga nije bilo ni trenutka a da se starica nije sećala svog vrapca. Tako prođe dvadeset dana. Jednog jutra glasno zacvrkuta vrabac ispred prozora. „Da to nije doleteo moj vrabac?“ – pomisli starica i iziđe da pogleda. I zaista – to je bio on.
- Hvala ti što me nisi zaboravio! – pozdravi starica svog poznanika. A vrabac kao da je želeo nešto da kaže, zagleda joj se u lice, baci na terasu zrno semena koje je doneo u kljunu i ponovo odlete.
- O, šta li mi je to ostavio – primeti starica. Priđe i pogleda: na podu je ležalo belo seme od tikve. „Sigurno to nije obično seme!“ – pomisli starica. Pažljivo uze seme i sakri ga u kesu. A u kući su joj se opet svi smejali:
- Čudna nam je baka. Nosi nekakvo seme kao dragocenost.
- To zrno nije prosto. Doneo ga je vrabac – odgovarala je starica. – Sigurno će dobre tikve nići. I ona posadi seme u bašti. Dođe jesen – i stvarno – iz semena izrastoše divne tikve: bezbrojno mnoštvo ogromnih plodova žutelo se medu lišćem. Starica se obradova, nahrani tikvama sve svoje sinove i unuke, počasti komšije i još je ostalo toliko da nije znala gde da ih stavi. Tada starica podeli tikve svima u selu, a sedam do osam najkrupnijih i najboljih obesi na verandi da se suše. Prođe mesec dana. „Daj“ – pomisli starica – „da vidim svoje tikve. Sigurno su se već osušile.“

Ona ih spusti na pod i začudi se: umesto da budu lakše, tikve su bile teže.
„Kakvo je ovo čudo?“ – začudi se starica. Iseče jednu tikvu – a iz nje odjednom poteče beo prebrani pirinač. Obradova se i podmetnu prazno korito. Korito se odmah napuni, a pirinač još izlazi. Stavi veliko korito, a nije se još ni okrenula, a ono već puno. A u tikvi još uvek dosta pirinca. Starica otvori i ostale tikve – kad i one do vrha pune pirinča. Presipala je pirinac, ali tikve su uvek bile pune. U staričinoj kući počeše da žive veselo, a u selu nije bilo bogatijeg domaćinstva.

U tom istom selu živela je još jedna starica, koja je bila škrta i pohlepna. Videvši srećne komšije, ona nije mogla da živi od zavisti. I jednom, pošto više nije mogla da izdrži, pođe ona svojoj srećnoj komšinici i upita je:
- Govore da vam je vrabac doneo sreću u kuću. Da li je to istina?
- Istina je – odgovori susetka. – Vrabac je doneo seme od tikve, i tako smo od toga počeli srećno da živimo… Ali škrta starica nije mirovala, htela je sve da sazna. „A zašto da krijem?“ – pomisli susetka. I ispriča kako je spasla vrapca i sve šta je zatim bilo. Ali sve je to bilo malo škrtoj starici.
- Hoćeš li da mi daš jedno srećno zrno? – upita ona.
- Vrabac je doneo samo jedno zrno – odgovori dobra starica. – Ja sam ga posadila i više nemam. Evo, mogu da ti dam pirinča.
- Pa dobro, daj makar malo pirinča – nezadovoljno progunđa škrta starica, ali je džak napunila do vrha i uputila se kući. Posle toga ona poče da misli i nagađa kako da nađe grbavog vrapca. Svaki dan ustajala je rano ujutru i odlazila u baštu iza kuće. Gledala je, gledala, ali grbavog vrapca nije videla. Naljuti se starica, dohvati kamen i baci ga na vrapce koji su nedaleko skakutali. Kamen pade tamo gde je jato bilo najgušće i pogodi jednog vrapca. Starica ga uze, polomi mu sve kosti, tako da jadni vrabac nije mogao ni da sedi, a zatim ga odnese kući i dade mu hrane.

- Eto, najzad mi je sreća u rukama! – radovala se opaka starica. Ali onome ko je škrt sve je malo.
„Susetka je imala jednog vrapca i kakvo je bogatstvo stekla. Znači, od tri-četiri ptice sreća će biti tri-četiri puta veća“ – razmišljala je ona. Starica opet pođe u baštu, posu pirinča i počeka. Kao i uvek, na zrna ubrzo počeše da sleću vrapci. A starica skupi kamenja i stade da baca na njih. Bacala je, bacala – i pogodila je još dva. Sad je imala tri vrapca. Ona se obradova:
- Sada ću se obogatiti. Stavi nesrećne ptice u korito i poče da ih hrani i pazi.

Prođe mesec dana, i vrapci se oporaviše. Ona ih pusti, a oni se podigoše i odleteše. Pogleda starica za njima i pomisli: „A sada sam mirna! Za takvu dobrotu obavezno će me nagraditi“. A vrapci odleteše proklinjući je:
- Ta nas je starica povredila i još nas je mesec dana držala u mračnom koritu. Nikada nam se takva nevolja nije desila. Otada je starica počela da čeka kada će doleteti vrapci i doneti seme. Svakog dana izlazila je u dvorište i gledala u nebo doleću li vrapci. I, desetog dana uveče, najzad doleteše tri vrapca; svaki je držao u kljunu po jedno seme od tikve. Baciše ih starici i odletoše.

U kući poče gužva: „Eto, i nama je Bog sreću poslao!“ Starica pokupi seme i brzo ga posadi u bašti. Prođe pola godine, a u bašti izrastoše ogromne vreže od tikava sa bujnim lišcem, ali plodova je bilo malo. Svega sedam-osam, a i oni su bili nekako sitni. Starica se i tome obradova i sva srećna odlazila je svuda i hvalila se:
- Eto, sad ćemo početi da živimo bolje od suseda! Ali kakva nesreća! Tikava je bilo malo, a škrta starica, da bi dobila što više pirinča, niti ih je sama jela niti ih je drugom davala. Tada joj sinovi rekoše:
- Ako budeš škrta, nećeš biti srećna. Eto, naša susetka je i druge hranila i sama jela – i zato ima svega dosta. „Istina je!“ – pomisli starica. – „Moram da budem izdašnija.“ Pozva sve svoje rođake i pred njima otvori tikvu. Gosti videše da se starica sprema da ih počasti samo jednom tikvom, te se naljutiše i odoše kući. Ostade samo malo njih – ostaše oni najpohlepniji. Oni počeše da jedu tikvu, ali je ona bila tako gorka da se nije mogla jesti. To je bilo samo pola nesreće. A zatim sve spopadoše užasni bolovi u stomaku, kao da ih neko nožem probada.
 Gosti se uplašiše:- Zašto ste nas takvim tikvama nahranili?
Počeše da grde staricu, a ni starici ni njenim ukućanima nije bilo lakše: vukli su se oko stola previjajući se od muke i bolova. Malo je trebalo pa da dođe do tuče. Gosti se okupiše i odoše svojim kućama. Posle toga bolovali su još tri dana.
Ali pohlepnoj starici to ne beše nikakva pouka. Posle nekoliko dana zaboravila je kako se mučila od gorkih tikava.
- Iz tikve treba da se dobije pirinač. A mi smo tikve pojeli – govorila je starica. – Dobili smo što smo zaslužili. Više nikome neću da dam. Starica priveza ostale tikve i okači ih za ekser.

Prošlo je još oko mesec dana. Čeka starica i ne može da sačeka da iz tikava poteče pirinač. Nije više mogla da izdrži: „Vreme je“ – pomisli ona – „da ih skinem.“ Spusti tikve na pod i poređa sva prazna korita koja je imala u kući, jer je trebalo da bude dosta pirinca. Uze jednu tikvu, probuši je i okrenu prema koritu. Čekala je da otuda, u belom mlazu poteče pirinac. Ali umesto pirinča počeše iz tikve da izlaze bumbari, ose i razne otrovne muve. Naleteše na staricu, stadoše da je peckaju i ujedaju gde su stigle. Bilo je strašno. Ali starica od pohlepe kao da beše slepa. Činilo joj se da to pirinac tako kulja i poče da se brani od ujeda buba i muva, režući tikvu i govoreći:
- Vrapci, vrapci, ne prosipajte pirinač! Sipajte polako! A kad iseče i poslednju tikvu, iz nje ispuzaše otrovne zmije i smrtno izujedaše požudnu staricu.