среда, 28. јун 2017.

Обајкимо Србију - Сузана Филиповић

cy3a



Гинска – вилинска река


У шуми испод врха древног Хема који се назива Ком живела је Шумска​ Мајка са својих седам кћери, седам добрих вила. Најмлађа, прелепа Гинска, дуге златне косе, била је права Шумска Вила. Знала је обронке планине Хем уздуж и попреко. Живела у љубави са свим животињама: вукови су јој се склањали са пута, лисице је даривале ситним животињама које је она пуштала, зечеви нису бежали већ су јој из руке јели… Чак је и медвед у јесен, пред спавање, долазио код ње да му пожели лепе снове. И сањао је медвед најслађе снове, пуне меда и крушака.


А онда је једног пролећа, однекуд са севера, на њихову питому планину дошао ратник црвене косе. Планином Хем проломио се урлик какав нико од њих није чуо. Прелепа Гинска угледа извор тог урлика и стресе се од језе. У дубини црних очију угледа царство снега и леда одакле је ратник дошао, угледа мајку и оца који плачу над бебом умрлом од зиме, угледа љубав која га је повела на пут… Благо лице тог црвенокосог ратника превари је да му приђе. Веровала је Гинска да сва бића на планети Љубави су добра, али никада раније није видела људе.
Ратник се осмехну кад угледа биће из свог сна. Када је зима убила његову малу сестру почео је да сања вилу дуге златне косе. Зла старица из суседног села му је рекла да је то што сања убило његову сестру и да мора да је убије како би осветио смрт невиног детета. Није јој веровао, јер није могуће да тако лепо биће буде спремно да убије некога. Али, старица му је годинама понављала да то биће из сна он мора убити. И тако је кренуо на пут. А сада је стајао испред ње и дивио јој се, јер је уживо била још лепша. Зато се и осмехивао, јер ништа лепше није видео у животу…
Гинску и тај осмех превари, приђе ратнику нудећи му шумско воће у знак добродошлице. У том тренутку, из дубоких тама подсвести избише на површину све ружне речи које је зла старица говорила и он се претвори у нечовека. Дивљачки се нацери шутнувши корпицу са воћем. Све животиње се сакрише. Чак је и ветар стао. А онда је то страшно биће црвене косе заурлало и кренуло према Гинској. Она је наслутила шта се дешава и почела да пева најтужнију песму којом је Шумској Мајци и сестрама испричала шта се дешава, да због злог црвенокосог ратника са севера мора да умре… А ратник је слушао, опијен лепотом њеног гласа…

Гинска је кренула на далек пут, што даље од родног краја, да њена смрт не деси се на питомој планини Хем, коју ће касније људи назвати Стара планина. Ноге су је носиле на југ, а дуга златна коса исписивала путању реке коју ће људи касније назвати по њој. Затим је нагло скренула на запад, угледавши прелепе шуме и долине. Желела је да што дуже ужива у лепоти природе. И ратник је лагано ишао за њом, пратећи је у стопу. Опијала га је њена лепота, опијао га је њен мирис… Али, зло из дубине подсвести будило се и урликало, плашећи животиње на њиховом путу. Вијугала је Гинска, увијала се између планина, трчала лево-десно кроз долине, стварајући корито будуће реке. Ратник је пратио, као сенка…
У зору трећег дана, дођоше до реке на чијем крају угледала је море црне боје, као ратникове очи. Села је, да одмори. Умила се водом из реке и схватила колико је уморна. Ратник се стропоштао поред ње. Погледао је последњи пут и промумлао је нешто што је Гинска схватила као „Зло рађа мржњу. Једино због лепоте и љубави вреди живети и умрети„. Загрлила га је, ставила његову главу у крило и почела да плаче. Сузе су се сливале низ њену косу, пунећи корито које исцртавала је долазећи са планине Хем. Певала је тужну песму, да пренесе Мајци и сестрама вилама причу о злу које рађа мржњу, о лепоти која побеђује зло, о љубави која долази после мржње, о смрти… Осташе тако загрљени заувек, а око њих израсла је шума која и данас чува тајну о љубави ратника црвене косе и златокосе виле…

Њена песма пратила је корито реке. И ту песму чуше ратници улогорени у оближњој долини. И видеше реку које јуче није било, а у води ове реке угледаше лик виле дуге златне косе. Уздахнуше, дирнути лепотом, и шапнуше к’о један „Нависа“, што на њиховом језику значи „Вилинска река“. Касније ће људи град који ће настати у тој долини назвати Нависус, у њему ће се родити један велики цар, али то је већ нека друга прича…

Овом бајком придружујем се акцији „Обајкимо Србију“, о чему можете прочитати на блогу Причава
Сузана Филиповић 

уторак, 13. јун 2017.

Obajkimo Srbiju -Neda Drajić Petronić

Valjevska bajka


Reka Gradac, izvor:https://web.facebook.com/gradacva/
Vreo letnji dan a na reci puno devojaka. Uz smeh i priču došle su da operu veš a neke čekaju da se izvalja sukno za svoje ukućane. Niz reku nalazi se nekoliko drvenih koliba gde se uz pomoć brze rečice valja sukno od kojeg će vešte devojačke ruke šiti nove košulje. Bele košulje plivaju po vodi uz jednoličan zvuk udarca motke. Planinska hladna voda, ruke se grče ali se smeh ne utišava. Mladost i lepotu ne može utišati brza planinska reka.
 
Sa druge strane reke pojavi se mladić na konju. Visok, svetle kose, obučen kao vojnik. Konj birajući gde će stati poče prilaziti vodi a momak brzo skoči iz sedla i olabavi uzde. Graja i smeh mu privukoše pogled. Nisu primetile da ih vojnik posmatra. Znao je da tu često dolaze devojke da peru veš i voleo ja da ih posmatra. Razmišljao je kako će izgledati devojka zbog koje će sve da se promeni. U svakom pogledu tražio je nagoveštaj nečeg posebnog, neki znak...Konj podiže glavu i zarza dajući do znanja da je reka utolila njegovu žeđ. Taj zvuk začuše nekoliko devojaka i pogledaše preko reke. Sad je mogao da im vidi lica. Ali video je samo jedno. Duga svetla kosa, zavezana u gustu pletenicu i belo lice. Nasmejala se i sakrila pogled pod kamenje. Samo je podigao ruku u znak pozdrava da ih ne uplaši i osedlao konja. Pred njim je dug put do šatora gde je vojska odmarala.
Kada se sunce sakri za drveće, devojke pokupiše svoj veš u pletene korpe i kretoše svojim kućama. Trebalo je stići do sela pre mraka.
Sa prvim zracima sunca selo se polako budi, prikupljaju se drva za ognjište, donosi vode sa izvora. Gužva i graja. Deca u prašini, crtaju grančicama i igraju se. Žene kuvaju, spremaju, dok su muškarci u polju ili u lovu. Iznenada se pojaviše tri vojnika na konjima, tražeći starešinu sela. Jedna žena posla najbrže dete da ga dovede iz polja. Zavezaše konje za drvo i sedoše u hladovinu da ga sačekaju. Devojka donese krčag hladne vode da se osveže i on je prepozna. Bila je to ona pletenica od juče i to belo lice. Sada je video i njene plave oči i puna usta. Nije mogao da prestane da je gleda. Ona se oseti neprijatno i postide se. Osetila je kako se toplina širi obrazima. Sreli su im se pogledi i samo je na trenutak osetila kako se ona toplina sa obraza širi u stomaku. On nije prestajao da je gleda. Uzela je prazan krčag i brzo se okrenula plašeći se da će čuti njeno uzlupano srce.
Vojnici i starešina se brzo dogovoriše za buduće straže oko sela. Neprijateljska vojska je prešla Drinu i približava se Medvedniku. Svaki dan će dva vojnika i jedan seljak osmatrati planinu tražeći nagoveštaj neprijateljske vojske. Nemir se useli u selo. Žene su stišavale decu i bojažljivo gledale ka poljima čekajući da se vrate muškarci. Noću su skupljale decu uz sebe, uvlačeći se muževima u zagrljaj. Svaki zvuk je budio strah. Samo je Čarna maštala, čekajući dan kada će ponovo sresti Vigora.


Svaki novi dan značio je malo više od prethodnog. Pogledi su bili sve duži. Gledali su se u prolazu a ponekad bi primetio kako se krišom osmehuje. Znao je da se sve menja. U svemu je video znak da je ona drugačija. Nije više razmišljao o ratu i bitkama, nije razmišljao ni o čemu. Sanjao je život koji je tako blizu ali se plašio onog između sna i budućnosti. Plašio se jer je znao da dolazi taj dan i došao je...
Dok je spremala doručak pored ognjišta često je gledala kroz prozor. Jutros nije bilo vojnika u selu. Sunce je bilo sve više a u selu neobično mirno. Kao da su svi osetili olakšanje jer kad nema straže to znači i da je rat daleko. Deca su bila sve bučnija, žene se raspričaše i začu se poneki glasan smeh. Ali to znači da vojnici više neće dolaziti u selo. Neća ga više videti. I zašto joj se grudi stežu a pred očima se muti? Ne sme niko da vidi njene suze. Ali ništa mu nije rekla. Da li je on hteo nešto da joj kaže? Gde će sada sa svim pitanjima?

Dani su prolazili a vojnici nisu više svraćali u selo. Svako jutro čekala je da pored prozora prođe njegov lik. Plamen u grudima se polako gasio i pretvarao u žar koji je palio njenu dušu. Dok bi prala veš na potoku čula bi rzanje konja i poskočila od sreće ali nikog nije bilo preko reke. Korak je bio sve sporiji. Leto je prošlo.
Saznanje da se negde preko Povlena vodi rat za očuvanje i odbranu tog malog kraljevstva doneo je nadu da bar zna gde je otišao. Ali se rodila nova strepnja, šta ako... Sve češće je ostajala kod kuće dok su njeni roditelji i sestre odlazili u polje da prikupljaju hranu za zimu. Videli su da je izdaje snaga i hteli su da je zaštite. Nije bilo lakoće u njenom koraku a njeno bledo lice postade sivo i umorno. Kada su joj rekli da ne ide na potok sa sestrama da pere veš, htela je da zaplače.  Nadala se da će se on tamo pojaviti ali je znala da više nema snage u njenim nogama da se vrati sa potoka.
Snegovi su bili nemilosrdni. Vetar je duvao danima i uvlačio se kroz svaku pukotinu u kolibu a njene kosti nisu mogle da se ugreju. Svi su je gledali kako leži pokrivena pored ognjišta i trese se. U njenoj duši žar se gasio i pretvarao u pepeo koji je hladio telo. Svi oko nje su sa nestrpljenjem čekali proleće nadajući se da će to doneti toplinu njenoj duši ali su se plašili da vremena neće biti dovoljno.
Kada se sneg otopio sa nadom su gledali kako sunce sve duže obasjava njen krevet i čekali da se u njoj probudi život i radost.
Čula je rzanje konja i neki razgovor nerazgovetan. Vrata su se otvorila a bljesak svetlosti je zaslepi. Videla je samo siluetu ali nije morala da vidi lice, znala je. Podigla je glavu ali telo više nije imalo snage. Prišao je i pridržao joj glavu a ona se nasmejala, usne su se micale ali glasa nije bilo. Pogledao je njene roditelje koji su nemo stajali, pognutih glava. Nežno je spustio njenu glavu i nešto joj šapnuo na uvo.
Vratiću se! Samo jedan čovek može da je spasi! - rekao je prolazeći pored uplašenih roditelja.
Petnička pećina, izvor:http://www.panoramio.com

Konj nikad nije bio sporiji a vreme brže prolazilo. Ni pena na njušci, ni znoj na sapima konja nisu bili dovoljni, terao ga je sve više. Kad su stali ispred pećine, pena je padala na zemlju a konj je pokušavao da dohvati grančice i malo se okrepi. U dubini pećine nazirala se svetlost. Zavezao je konja za drvo i skoro trčećim korakom ušao u pećinu. Sedi starac sedeo je pored vatre. Rukom je pokazao vojniku da sedne. Reči su navirale i preskakale jedna preko druge takmičeći se koja će pre opisati svu muku pred kojom se našao. Starac je slušao bez reči, samo bi ponekad klimnuo glavom.
Sada me slušaj pažljivo - reče mirnim i tihim  glasom - Na pola dana jahanja ka planini naći ćeš izvor vode koja vri i nikad se ne ledi.Tu zahvati što više možeš vode koja će joj povratiti svežinu. Nastavi dalje ka planini i kada stigneš tamo gde bi kraljevi ručali, među borovim, pronaći ćeš žbunje na kojem rastu modre bobice, borovnice. Naberi ih što više možeš to će joj oporaviti krv a onda ćeš naći žbun sa crvenim šupljim plodovima slatkim i mirisnim to će joj ozdraviti srce. A sad idi i požuri jer nemaš puno vremena. Ako stigneš na vreme, sve će ti srce reći šta treba da kažeš i uradiš. Slušaj šta ti duša šapuće i reci joj glasno. Samo tvoje reči mogu da joj izleče dušu.

I baš kako je starac rekao, našao je izvor sa vodom. Nekoliko ljudi je punilo svoje sudove vodom i rekoše mu da je voda posebna i da je mnogima pomogla a dolazili su iz celog kraljevstva. Oni je prozvaše Vrujci i prenosiše priču o njenoj lekovitosti svima koje tu sretoše. Konj se napi vode i on nastavi da traži mesto o kojem je starac pričao.

Divčibare, izvor:http://www.divcibaresmestaj.com/divcibare/
Nije ga bilo teško prepoznati. Posle uspona i teškog terena za već umornog i izmučenog konja pred njima se ukaza zaravan  odakle se pogled gubio po celom kraljevstvu i dalje. Oči su videle predele gde nikad nije ni bio. Magla je sakrivala neke vrhove u daljini. Da sam kralj tu bi mi bio sto odakle bih sedeći gledao svu lepotu ovog sveta. Okretao se u krug da bi shvatio dokle sežu te daljine. A onda je ugledao te modre bobice među borovima. Prsti su najbrže što su mogli brali borovnice a osmeh se vraćao na njegovo lice. Našao ih je, sada se vraća i nada da će je podići iz tog kreveta. Samo da ga vreme ne pobedi. Puneći svoju torbu, ugleda žbun sa crvenim plodovima. Kada ubra nekoliko shvati da su šuplji i pomisli to je to. Mozaik od zrnaca. Gledao ih je malene, crvene i mirisne. Maline.  Sada je osetio kako mu srce lupa, sve je pronašao samo da stigne na vreme. .
Kada se pojavio na vratima kolibe, jedva su ga prepoznali. Umor, glad i briga su promenili njegovo lice. Nežno joj je podigao gvlavu i prislonio posudu sa vodom.Voda se slivala pored usana a tek nekoliko gutljaja bi uspela da proguta. Onda bi joj dao malo malina i borovnica. Nežno bi joj šaputao da niko ne čuje. I tako dan za danom a ona je uspevala da popije sve više vode i pojede voća.  Vratilo joj se rumenilo na obraze i sjaj u očima. Jednog jutra podigla se i sela. Radost njene porodice je bila nemerljiva. Kada je ušao na vrata video je kako sedi i češlja svoju dugu zlatnu kosu.
Tešnjar, izvor:http://www.turizamiputovanja.com/
Sada je vreme da joj ispuni obećanje toliko puta izrečeno. Tamo na potoku gde su devojke prale veš i valjale sukno, gde su se prvi put sreli, napraviće kolibu i početi zajednički život. Stvoriće svoju porodicu, svoj mali svet koji će biti početak jednog novog doba. Oko svoje kolibe zasadiće maline i svima će pričati kako su baš one jednu ljubav sačuvale i novi život podarile. Tako je podignuta prva koliba budućeg Valjeva, na obećanju jedne ljubavi.



Ova priča je nastala kao odgovor na blog izazov Obajkimo Srbiju.
http://bitnoinebitno.blogspot.rs/2017/06/valjevska-bajka.html 

среда, 7. јун 2017.

Blogeri pišu za decu - Olivera Karan 2

Ne vole svi blago

  • Dalibore ovo, Dalibore ono, ...mene ni da spomene.
  • Hej Blagoje, jesi li me zvao možda? Nešto sam ponovo zadremao. Dan je divan za dremku, ne misliš? Nema vetra da nas njiše tamo amo, samo ovaj blagi lahor koji je baš dušu dao za odmor.
  • Ne, nisam te zvao. Samo sam razmišljao naglas, brecnuo se Blagoje.
  • Jesi li ti to nešto ljut? Ko te najedio u ovo lepo rano jutro?
  • Pa šta misliš ko? Ona!!
  • Koja ona? Jutros baš i ne videh mnogo ljudi u suknji oko nas. Aaa, znam, misliš na Blagu. Jedino je ona bila da nas vidi od jutros, obiđe, kao i svakog dana. Pomiluje rečima, pogledom, vidi treba li nam što god.
  • Blaga, Blaga. Nije ona nikava blaga. Ona je Šicer.
  • Šicer? Ko ti je taj Blagoje? Rekao bih po tvom izgovoru njegovog imena da to nije neko ko je baš dobar.
  • I nije. Šicer je Nemački major, gestapovac, iz TV serije, “Salaš u malom ritu”, snimljene po romanu Arsena Diklića. Ugursuz jedan.
  • E Blagoje, Blagoje... Kako možeš da našu Blagu porediš sa takvom osobom?
  • Mogu! Zaslužila je, stigao je jetki odgovor Daliboru.
  • Šta je sad opet uradila, a da se tebi nije dopalo?
  • Kako šta? Je l' znaš onu granu koju mi je odsekla pre neku godinu?
  • Da, znam. Šta je sad s njom?
  • E opet hoće da mi je odseče! Ali ovog puta je rekla da će mi odseći celu. Ne samo delimično, kako je uradila prošli put.
  • A sećaš li se Blagoje kad je tad, tog prošlog puta to morala da uradi i kako je to uradila i šta ti je rekla? Zašto ćutiš sad? Što ne kažeš da je došla i da ti se lepo izvinila što mora da ti odseče samo deo te grane jer se ista zamotala oko telefonske žice. I još je rekla da preko te žice ima prozor u svet; telefon, televiziju i internet. Pa te lepo zamolila da tu granu, pustiš da raste ispod žice, da je ne uplićeš oko žice. Ali ne. Ti si rešio da ne uradiš kako te Blaga lepo zamolila, već onako kako ti hoćeš. A zašto pitam te ja? Zar još nikako ne možeš da joj oprostiš što ti je dala ime Blagoje?
  • Ne mogu! I neću! Neću! Zašto je meni dala to glupo ime? Eto, tebi je dala ime Dalibor. Baš lepo ime. I samo je slušam, jesenas; Bravo Dalibore! Svaka ti čast Dalibore! Baš si mi lepe orahe podario. Nema veze što ih nema mnogo, iduće godine biće ih više! Na zdravlje ti bilo Dalibore! A meni? Šta je meni rekla?
    Možeš ti i bolje Blagoje.
  • A zaboravio si da je rekla da nije strašno što nisi imao puno oraha i da je to sigurno zato što te onaj severac oprljio onih hladnih, prolećnih dana baš u doba cvetanja, a ti si u tom, severnom ćošku. I da je rekla da se ne sekiraš previše jer je njoj dovoljno da ima oraha za njenu rakiju orahovaču. Zaboravio si Blagoje, da ona samo od tebe bere male, mlade oraščiće i da samo od njih pravi sebi lek, rakiju orahovaču. Ne bere ni sa mene, ni sa Gvozdena, već ih samo od tebe uzima.
A pitaj Blagoje nas, mene i Gvozdena, da li bismo voleli da darujemo svoje orahe za njenu, lek orahovaču? Ja bih, sigurno. Čak više, bila bi mi čast. Ma dao bi da mi otkine i sve listove i pere svoju kosu stalno u toj vodi sa orahovim listovima, pa da joj kosa postane boje mahagogija, ali...Blaga voli svoje sede vlasi. I ne voli da nas kida tek tako. Nikog od nas iz njenog Čudesnog vrta.
  • Rakija kažeš? Kako može rakija da bude lek Dalibore? Prolupao si skroz na skroz pored nje, Blage, kako je zovete. Rakija samo može da nekome naruši zdravlje, a nikako da pomogne.
  • E moj Blagoje. Vidi se da od ljutnje nikad ne obratiš pažnju na razgovore koje Blaga vodi sa svojim prijateljima. Vidi se da ne znaš da rakija orahovača dobro deluje na zdravlje štitne žlezde i da se ne loče, već se pije samo mala, malecka čašica, pićarin, kako kaže Blaga. A to ti je čašica veličine naprstka. I da, čuo sam, rekla je da se pije ujutro, samo jedna, na tašte.
Toliko si sebi mozak zamutio svojom ljutnjom da ne slušaš nikad Blagu, a šteta je moj Blagoje, velika šteta. Naučio bi nešto i saznao bi koliko tebe posebno Blaga voli jer si njen prvi orah, njenom rukom posađen i negovan. I znao bi kako stalno govori da ličiš na orah iz bašte njene bake za koji je vezuju najlepše uspomene.
Znaš Blagoje, poružniš iz mesta kad se tako narogušiš bez razloga i kad dozvoliš da te ljubomora izjeda bespotrebno. I da znaš Blagoje, lično bih mnogo više voleo da mi je Blaga dala neko drugo ime, a ne ime po tamo nekom pevaču, koje joj je, kako je i sama rekla tek onako, palo na pamet. No, ne ljutim se. Znam da i mene voli na svoj način, kao i sve nas, uostalom.
Dok ti, ti si dobio ime njenog druga iz osnovne škole. Sećas se?
Išla je oko tebe sa sjajem u očima i rekla ti doslovce; Znaš šta, daću ti ime po mom drugu iz školske klupe, Blagoju Blagojeviću. Bio je tih, povučen, plavokos dečak sa kojim sam sedela jedno vreme u klupi. Neko reče da je otišao iz ove dimenzije, ali je vest nepotvrđena. Ako jeste, ti ćeš čuvati uspomenu na njega, a ako nije opet ćeš rasti njemu na zdravlje, a meni na veselje.
I dok je ona to tebi govorila, naišla je komšinica preko puta i pitala je s kim ona to razgovara, kad nikog nema na ulici? Blaga se samo nasmejala i rekla da te je upravo krstila, dala ti je ime. Komšinica se nasmejla i rekla da joj je mnogo interesantna ta njena navika da svoje drveće, voće, cveće, krsti i daje im ljudska imena. Blaga je samo upitala: Pa zar nisu oni isto živa bića?
  • Nije mi trebalo to njeno ime kad već imam svoje staro, latinsko ime, Juglans.  
  • Ha, ha, ha, ha! Baš si smešan Blagoje. To nije samo tvoje ime. To je ime za sve orahe koji postoje na svetu, zajedničko ime, jer smo zajedničkog roda. Blaga je svima nama, tebi, Gvozdenu i meni dala vlastito ime. Ajde reci, koji još orah, evo samo ovde, u ovoj našoj ulici ima svoje vlastito ime? Ni jedan! Samo mi, Blagini orasi imamo svoja vlastita imena. I hteo ti to sebi da priznaš ili ne, svakog od nas ona voli na poseban način, ali nas voli. Tebe najviše iako ti to ne primećuješ.
Šteta je Blagoje da te je ljubomora na mene, čak i na Gvozdena toliko zaslepela da nisi video sve ovo. Ja sam ipak morao sve da ti kažem. Eh da, i ono najvažnije, zar nisi primetio da imaš slično ime sa Blagom?
Ljubomora nije dobro osećanje moj Blagoje. Izjeda onog ko je ljubomoran iznutra, a tebi može i da odmogne u rastu, a onda ćeš, svojom krivicom imati manje oraha i opet ćeš se ljutiti ako ti Blaga bude rekla; Nije strašno Blagoje, sledeće godine biće bolje.
Umesto da si srećan što te prvog okreči, pa se tako beo šepuriš i vineš se ko jablan put neba, pa zatreseš granama onako, razigrano kad te prva kumrija poseti, a i uši načuljiš kad čuješ da Blaga priča sa onom njenom omiljenom živuljkom kojoj kaže; Ne kod Blagoja Srećko! Njega da si ostavio na miru!
Sve ja vidim i čujem Blagoje i žalosno je da ti to nisi do sad video. Sekiraš se tu, za jednu grančicu, a dobro znaš da će to Blaga da uradi najbolje ne po sebe, no za tebe.
  • Heej, šta to vas dvojica mumlate tako tiho između sebe - viknula je Larisa preko ograde. Pričajte naglas da možemo da vas čujemo i mi sa ove strane zida.
  • Ništa tako važno što ti ionako nećeš saznati draga Laro od onog dokonog, starog vrapca Živka koji ti svako malo ispriča sve naše razgovore i sa ove strane plota i iz svih budžaka Čudesnog vrta do kojih ne možeš da dopreš sama. Dobro ti jutro!
  • Dobro ti jutro Dalibore! Imamo novog stanovnika u našem Čudesnom vrtu, kleku, po imenu Roksanda. Eto, reci i Blagoju da zna da je među nas stigla jedna bockava, zimzelena gospođica. Eh da, koliko da znate, ona poklisarka, Selena, dobila je šest prinova. 
PS: Slike su sa Google
Olivera Karan
http://odsvegaponesto-oljaka.blogspot.rs/2017/05/ne-vole-svi-blago.html 

петак, 2. јун 2017.

Obajkimo Srbiju - Jelena Simonović Dilber

Neimarova vila

lela
U jednom zabačenom selu visoke planine, iz tako davnih vremena da joj je nadenuto ime Stara, iz koga se u daljini vidi zemlja koja više nije Srbija, na obali planinske reke šćućurila se vodenica pored starog kamenog mosta. Odavno je napuštena i oronula, ali nekada davno u nju su dolazili svi stanovnici okolnih sela da melju žito koje je bogato rađalo u dolini. Za nju i danas pričaju neobične priče.
Pre mnogo vekova na ovoj planini živela je vila koju su svi seljaci često viđali kada bi noću prolazili pored reke. Volela je tada da rasplete svoju zlatnu kosu koja joj je padala preko grudi i pliva u hladnoj planinskoj vodi. Ostavljala bi tada prozračnu haljinu i krila na obali i bežala kada bi videla da je neko gleda. Zato su je seljani krišom posmatrali ispod luka mosta, a nju je svojom belinom obasjavao samo mesec.
Pred svitanje odlazila bi u svoj dvorac koji se nalazio iznad najvišeg planinskog vrha na samom oblaku. Nikada se niko nije usudio da uđe u tu maglu, pa ni na vrh niko nije smeo. Plašili su se nje, a i njene zlatne ptice koja je uvek čuvala i svojim prodornim kricima upozoravala na svaku opasnost.
Jedne hladne noći s početka jeseni seljani su ispod mosta zapalili vatru ne bi li se ogrejali. Vila ih nije primetila sve dok žar iz njihovog ognja nije zahvatio osušenu travu a plamen zapalio gole grane drveća i žbunja. U velikom požaru tada je izgorela i njena zlatna ptica, koja je svojim kricima pokušavala da upozori i spasi gospodaricu.
Vila je danima tugovala u svom dvorcu, ali bol nedeljama nije prolazio i ona je odlučila da se osveti seljanima. Jedne noći svojim gnevom je srušila most i survala zemlju, napravivši tako dubok bezdan. Znala je da seljaci tako neće moći da dođu do vodenice i osećala je da će se tek tada smiriti njena duša.
Stari vodeničar je te noću čuo strašnu tutnjavu, ali nije smeo da izađe, ne znajući šta se napolju zbiva. Ujutru je u dimu i kroz slomljeno drveće ugledao provaliju koja je zjapila pod njim. Seljani su na drugoj obali zapomagali i niko nije znao šta da radi. Užadima koje su doneli uspeli su da pređu bezdan, ali nikako nisu mogli da prenesu vreće sa žitom. Znali su da im preti velika glad.
Posle nekoliko dana seli su da sa vodeničarem dogovore kako da nastave da melju žito. Išla je zima i zalihe su morale da se naprave. Odlučili su da iz kamenoloma sa druge strane planine donose kamen i naprave novi most. Čekao ih je naporan rad, ali gladna usta morala su da se nahrane.
Danima su seljani donosili kamen i slagali ga kraj obale. Noćima je vila dolazila na reku, pevušila bisernim glasom, tužna jer ne čuje glas svoje zlatne ptice i posmatrala kamenje na obali. Tuga je opet počela da preliva njeno srce i ona je odlučila da ne dozvoli da sve bude kao nekad.
Kad su seljani počeli da grade most, vila ga je svaku noć rušila i sve više urušavala zemlju tako da je pretilo da se i vodenica surva u provaliju. Vodeničar je bio veoma zabrinut. Shvatio je da ništa ne može da ih spasi, a da će verovatno i on izgubiti život. U očajanju, ponudio je nagradu od sto dukata svakome ko uspe da podigne most i spasi svim seljanima u planini život.
Baš tih dana, kao da ga je poslalo samo proviđenje, preko planine je prelazio mladi neimar. Gledao je jesenje lišće kako lagano pada pokraj puta i maštao o dalekim zemljama i velikim i zlatnim dvorcima koje je želeo da gradi. Kasnog popodneva naišao je na jednog starog uplakanog seljaka koji je žuljevitim rukama brisao ovlažene oči. Od njega je saznao da vodeničar nudi nagradu onome ko uspe da podigne most.
Otišao je odlučan da uzme dukate i dalje nastavi za svojim snom. Vodeničar ga je malodušno dočekao i ispričao mu da je vila ta koju treba sprečiti u rušenju, pa i sam zaplakao, uplašen za sudbinu svih u planini. Mladić je ustao i svečano mu obećao da će do zime imati kameni most, a da će vodenica nastaviti da radi baš kao nekada.
Te noći mladi neimar legao je da spava pored reke, baš na mesto na koje je stalno dolazila vila. I taman kad je zaspao, ona se pojavila. Uplašila se kada je spazila nekoga na obali, ali kada je videla da se ništa ne pomera, prišla je polako i oprezno. Ugledala je mladića, njegovu bujnu grguravu kosu i opuštene trepavice koje su lako drhtale u snu.
Prvi put otkako je izgubila svoju zlatnu pticu,  osetila je toplinu u svom srcu. Gledala ga je i pomislila da je on najlepše biće koje je ikada videla i poželela da mu vidi oči. Ali, mladić je spavao i ona se lagano sagla i ostavila mu mirisan poljubac na usnama. Mladi neimar se ujutru probudio i osetio miris najlepših ruža na svom licu. Osetio je zanos i znao da će uspeti da ispuni svoje obećanje.
Svake noći mladić je spavao na istom mestu, a vila je dolazila i gledala ga. Sedela je uz njega i milovala mu lice osećajući kako joj se srce sve više ispunjava ljubavlju. Žudela je da vidi njegove oči, ali se i plašila da će ga uplašiti ako ga probudi.
Jedne noći, duše opijene ljubavlju prema nepoznatom mladiću, tiho je zapevala svojim bisernim glasom i on je otvorio oči. Kada ih je vila ugledala, sreća je toliko zapljusnula da su joj briznule suze. Mladi neimar je gledao njenu zlatnu kosu, prozračnu belu haljinu satkanu od krila leptira i njene velike oči koje su ga gledale i nežno i radoznalo u isti mah, a iz njih su klizile suze. Bez reči je zagrlio i naslonio njenu glavu na svoje grudi.
Od te noći vila je živela samo za mladića. Dolazila je svake noći i pevala mu najlepše pesme svojim bisernim glasom, milovala ga pogledima i nežnim rukama, obavijala mirisima i penom ljubavi. A neimar je gledao sjajnim očima i prepuštao se njenim čarima, samo je pazio da njegove usne ne dotaknu njene. Znao je da bi ga tada potpuno opčinila i on bi zaboravio na dato obećanje.
Svake noći vila je pevušila u naručju mladog neimara, a jednog jutra povela ga je u svoj dvorac. Želela je da uživa sa njom u paperjastim jastucima, svili kojom ga je obavijala, zlatnim i bisernim ogledalima u kojima se ogledala sva njena ljubav.  I mladi neimar je uživao u njenim rukama, opojnim mirisima i bisernim zvucima njegog glasa i sve lepšim i lepšim pesmama koje mu je pevala. Samo je pazio da im se ne dotaknu usne. I vila je to osećala, ali u svojoj ljubavi to joj nije bilo važno. Želela je samo da bude njen i verovala je da će ga vezati za sebe svojom ljubavlju.
Za to vreme seljani su slagali kamen po kamen, a vila im nije rušila most. Ljubav je toliko zaposela njeno srce da je zaboravila i na svoju zlatnu pticu, i na osvetu, i na seljane. A svako jutro kada bi sklopila oči, umorna od ljubavi i nežnosti kojom se cele noći opijala, mladi neimar je odlazio i pomagao seljanima da grade most.
Jednog hladnog jutra koje je mirisalo na skori dolazak zime seljaci su završili ono što su započeli. Kameni luk dizao se preko dve obale i mlinski točak ponovo je veselo mleo žito i kukuruz koje su seljaci donosili.
Tog jutra mladi neimar poslednji put je pogledao vilu koja je spavala i nije slutila da on odlazi. Napustio je njen dvor, uzeo sto dukata koje mu je vodeničar obećao, pozdravio se sa seljanima koji su ga ispratili puni radosti i zahvalnosti i otišao u daleke zemlje da gradi velike i zlatne dvorce.
Kada se vila probudila nije znala da je mladić zauvek otišao. Shvatila je to kada je uznemireno počela da ga traži i začula veselu graju i pesmu, radost i slavlje  životu i sreći. Kada je videla veliki kameni most, znala je da je mladi neimar svaku noć padao u njen zagrljaj samo da bi pomogao seljanima i da je nije voleo, da je sve bila laž.
Osetila je neizrecivi gnev i odmah sela na svog zlatnog konja, ponela luk i strelu i krenula za njim. Nije znala kuda je otišao, ali je pustila da je vodi srce koje je toliko krvarilo od tuge, da je mislila da će se raspući.
Ugledala je njegov obris u sutonu tog dana. Zaustavila je konja, pozvala ga i kada se okrenuo, video je kako  je svoj luk i zlatnu strelu uperila pravo u njegovo srce. On joj se osmehnuo, a ona je zadrhtala od ljubavi i spustila svoje čarobno oružje. Nije mogla da naudi onom koga voli.
I mladi neimar je pogledao još jednom i lagano krenuo ka novim planinskim vrhovima, dvorcima i mostovima. Dok ga je gledala kako odlazi, vila je pala na kolena pored svog zlatnog konja i gorko zaplakala.
Kasno te noći otišla je u svoj dvor. Danima je ležala i pevala pokušavajući da ga tom čarobnom melodijom vrati. Ali on se nije vraćao. Noću je odlazila i gledala most, to je bilo jedino što je još podsećalo na njega.
Seljani su se plašili njene osvete.  Jedne noći je šetala pored obale i kidala svoju zlatnu kosu. Svaka vlas uzimala joj je snagu i od neizmerne patnje pala je kraj mosta i zaspala, a seljani su joj uzeli krila. Znali su da tako više neće moći da im naudi i da će biti ista kao oni.
Kada se probudila i shvatila da više nema nikakve moći, tiho se uputila ka vrhu planine. Više joj ništa nije bilo važno. I oblak se raščistio jer njenog dvorca više nije bilo. Otišla je u jednu pećinu i živela u njoj a seljani je više nikada nisu videli.
A most i danas stoji na svom mestu. Od davnina ga zovu Vilinski. Niko njime više ne prolazi niti stara vodenica više klopara.  Samo se ponekad, kažu retki planinari, kad vetrovi u kasnu jesen zahuje kroz gole grane drveća začuje vilina pesma koja i dalje pokušava da vrati svog mladog neimara..
stone-bridge-989506_960_720
 Jelena Simonović Dilber
https://jelenadilber.wordpress.com/2015/08/08/neimarova-vila/