недеља, 28. мај 2017.

Obajkimo Srbiju - Zorica Mladenović

Jedan dan u Srbiji – Bajka

Živeli jednom davno jedan čovek po imenu Svarog i njegova žena Vida. Živeli oni jednom davno u zemlji Srbiji. Imali su četvoro dece, dve ćerke i dva sina. Najstariji je bio sin Perun, zatim ćerka Lada, pa Zora i najmlađi sin Jarilo. Svarog je bio šumar, i uvek je imao sekiru pored sebe, i gde god da je išao nosio je sa sobom. Verovao je da ga ona štiti od svakog zla i zlih sila. Mama Vida je svakog jutra ustajala i mesila hleb za svoju decu i svog muža. Njih je svako jutro budio miris tek ispečenog hleba, koji im je ulazio u male nosić i terao da se probude. Brže bolje bi ustali, mama bi im namazala kajmak na vruć hleb i oni bi doručkovali. Jutros ih je baš rano probudio miris hleba, napolju je još bio mrak. Znali su da postoji razlog za to i svi su ustali. Pošto su bili još mali, nisu imali puno obaveza i najveći deo vremena su provodili u avliji igrajući se. I čim bi završili doručak izašli bi napolje da se igraju. U komšiluku su živeli čovek po imenu Dubravko i njegova žena Ljubljenica, imali su ćerke Živu i Vesnu, i sinove Stribora i Davora. Oni su im bili kao rod rođeni. Sada su svi sedeli kod njih u sobi. Obično dok bi mame i tate pile kafu, i pravile planove za dan, deca bi se igrala navlačenja konopa, Šugice, Janjine-banjine, bacanje kamena sa ramena, žmurke. Veći deo dana deca su provodila u igri, danas su im mame i tate rekle da je poseban dan i da svi idu u prirodu. Danas je Biljni Petak, mame i ćerke će da beru lekovito bilje za čaj a dečaci će sa tatama da naseku svojim sekirama malo drva za ogrev. Uz put će svratiti do reke, da se pre sunca svi okupaju, da budu zdravi i jaki. Spremili su nešto hrane, voća i vode, da ručaju u prirodi i krenuli su u avanturu. Uz put mame su se dogovarale šta će sve da beru:
-Obavezno moramo ubrati Koprivu, Nanu i Kamilicu, njih najviše trošimo. Reče mama Vida.
-Moramo nabrati i Odolen, Podbel, Kukurek i Beli slez. Dodaje mama Ljubljenica.
-Mama a hoćemo li nabrati Dren, da budemo svi zdravi kao Dren? Upita Lada.
-O, da, hoćemo i grančice Leske i Graba. Od leske će tata da napravi male krstiće da vas čuvaju a sa grančicama Graba možemo okititi kapiju. Odgovara mama Vida.
-Mama a hoćemo li da pletemo venčiće? Upita sada mala Vesna.
-Hoćemo, ubraćemo Đurđevak, Maslačak, Mlečiku, Selen i sve što nađemo i isplešćemo venčiće da nam cele godine ukrašavaju vrata. Reče mama Ljubljenica.
Tako je išlo veselo društvo ka šumi, čavrljajući i smejući se, kad sretoše komšiju Jabučila i njegovu ženu Moru. Nisu ih baš puno voleli jer su oni bili abronoše i samo su širili neke abrove. Mnogo su voleli svojim pričama da ljudima a posebno deci zagorčavaju dan. Hteli su samo da im se jave i nastave brzo svojim putem, kad Jabučilo progovori:
-Niste valjda pošli u šumu? Pa jeste li čuli da tamo šeta Omaja, ima da vas omađija? Niste čuli za njega, eeeeeeeee… Ona vam svakoga omađija i natera da radi ono što ona želi. Najčešće natera ljude da skoče u veliku rupu ili neki ponor. Mnogo je on opasan. I ne ostajte do kasno jer ima Bauka. Jel čujete deco, ako niste dobri ima da vas pojede Bauk. Ako budete čuli “Bauuu, bauuuuuu, bauuuuuu…!” Da znate da je to Bauk! U šumi ima raznih Karakondžula, Beda i Bukavaca, naročito danas, čuvajte se!
-A, jok komšija Jabučilo ne plaši nam decu. Ajd ti svojim putem a mi ćemo svojim! Mufljuzu jedan! Podviknu na njega tata Svarog.
-Ne bojte se deco, šuma je puna dobrih vila koje će nas čuvati, ne slušajte ovog starog čoveka, samo vas plaši! Uteši tata Dubravko decu.
-Ti si jedna alamunja, koji ti je andrak da nam plašiš decu? Idi sa tom tvojom aspidom kud ste pošli. Ljutito će tata Svarog njemu.
Jabučilo i Mora samo mrko pogledaše decu i u isti glas viknuše:
-Bauuuuuuuuuuuuu! I odoše smejući se zlobno.
Deca se skupila na gomilicu i u strahu gledaju za njima. Tada im tata Dubravko reče:
-Ma ne bojte se deco u aps će on! Zaludni su oni, samo tako bazaju i baljezgaju. On je obična šuša. To on samo izmišlja, to je sve kobajagi. Nećemo se više bakćati sa njima, idemo mi u našu avanturu. Šta ste se tu šćućurili šušumige male? Idemo!
-Deco vidite leptire! Reče mama Ljubljenica.
-E u to ime mogli bi smo zapevati onu pesmicu Dete i leptir. Dodade mama Vida.
I svi u glas zapevaše.
-Leptiriću, šareniću, hodi k meni amo! Evo imam lepu ružu, omiriši samo. Ja bih došo, al se bojim kakve igle klete. Stisnućeš me, probošćeš me, onda, zbogom svete! Neću, lepko, neću, lepko, života mi moga.Samo hoću da izbrojim kolko imaš noga. E, pa to ti mogu kazat i izdalje malko, leptir ima šest nožica, a sad zbogom, ranko!
Tako pevajući stigoše do reke. Tu se podeliše na dve grupe mušku i žensku, i odoše svako na svoju stranu da se okupaju, da bi bili zdravi i jaki. Brzo su to obavili jer je voda bila baš hladna i nastaviše put uz brdo, kroz šumu, ka najlepšoj livadi na svetu.
Jedno vreme su išli stazom kroz šumu a onda se pred njima pojavio najlepši prizor koji nisu mogli ni da zamisle. Livada sa bezbroj šarenog cveća i isto toliko leptirića koji su leteli na sve strane. Otišli su do ogromnog starog Hrasta koji se nalazio na sred livade i tu spustili svoje stvari. Tu će im biti sklonište od sunca i mesto za trpezu. Prvo su svi legli na travu, da se odmore i oslušnu šta im zemlja poručuje. Kada su se odmorili, deca su ustala i rastrčala se. Devojčice su se uhvatile za ruke i vrtele se u krug, podižući ruke u vis, ka nebu. Mame su predložile da se odmah krene u branje biljkica dok sunce ne bude jako i visoko na nebu. Tate su rešile da odu i pronađu neko staro i osušeno drvo, i da naseku za vatru koju će uveče zapaliti. Deca su rekla da su ogladnela i iskaše nešto za jelo. Mame im dadoše po jednu prženicu da grickaju a one uzeše zembilje u koje će brati bilje i pođoše u berbu.
Deca su landrala po livadi. Ič, im nije smetala trava i trnje po njoj. Izgustiraše livadu i zaludni nisu više znali šta će, dečaci se osmeliše i krenuše ka šumi. Penjali su se po drveću i izvodili razne kerefeke. Devojčice su im prišle i smejale se, pa im se u one pridružile u penjanju i glupiranju. Svi su bar po jednom ljoljnuli ali im to nije smetalo. Đipali su, trčali, i kerebečili se bez prestanka. Kad odjednom začuše neki čudan zvuk. Zvučalo je baš kao, “Bauuuu, bauuu, bauuu…” Dadoše se u vrisku i ciku i pojuriše kod mama, vičući svi u glas:
-Bauuuuuuuuk, upomoć, bauk!
Tate su čule neku galamu i brzo potrčaše iz šume ka livadi da vide šta se to dešava. Kad su stigli deca su sva u glas opet povikala:
-Bauuuuuuuuuuuk! Bauk!
-Kakava je to larma?Gde ste čuli bauka? Upita tata Svarog.
-U šumi, vikao je bau, bau, bauuu…! Progovori Perun kao najstariji.
-Jeste, jeste, svi smo ga čuli! Dodade Zora.
-Dečice, nije to Bauk, to su samo ptičice Sove, uznemirili smo ih i probudili dok smo sekli drva. Da niste čuli ovako,”Huu, huuu…”? Upita ih tata Dubravko.
-Jeste baš tako! U jedan glas odgovoriše Stribor i Davor.
-Eto to vas samo onaj neovejan, obešenjak i šalabajzer uplašio. On je običan džudža i ona njegova džaftara! Umiri ih sve tata Dubravko.
-Gde nema reda, tu nevolja vlada! Reče tata Svarog i nastavi:
-Sada će Perun, Jarilo, Stribor i Davor sa nama u šumu, da nam pomognu da donesemo drva a devojčice da dvore mame. A mogu i da leškare u hladu i vežbaju ovu brzalicu, “Odosmo u kotlokrpa, kad kotlokrp kotle krpi sa svojih devet kotlokrpića a stara im kotlokrpovka kotlokrpavim kotlovima vodu nosi.” E tako, žutokljunci polazite u šumu!
I odoše muški, čim su zamakli mama Vida reče:
-Hajde da se našalimo sa njima, da se maskiramo i da ih iznenadimo, šta mislite devojke?
-Haha, može.
Reče mama Ljubljenica a i devojčice rado prihvatiše tu ideju. Odmah se dadoše u maskiranje. Ispletoše sve venčiće od cveća, raspustiše svoje duge kose i staviše ih na glavu. Sve su postale prave vile. Uputiše se tiho ka šumi, kad su im se približile zapevaše pesmicu koju su smislile:
-Gde ste momci, gde ste lepotani? Odbrojani su vam dani. Što nam šumu sečete, što nam ptice plašite? Došle vile momke da vide. Došle da vide šta oni to rade. Došle sa sobom da ih vode.
Odjednom utihnu sve. Muški se ućutaše, vile prestadoše da pevaju. Samo se začu kako jedan tata kaže:
-Deco hvatajte štur!
I još se začu:
-Huuuuuuuuuu, huuuuu, huuu…!
Bila je to sovica, koju je uznemirila ova buka.
Pored vila protrčaše uplašene tate sa dečacima, one pojuriše za njima. Al su brzi! Kad tate i dečaci stigoše na livadu, videše da nema mama i devojčica, i još se više uplašiše. Okrenuše se i ugledaše kako vile trče ka njima. I onda u trenu shvatiše da su to mama Vida i Ljubljenica sa devojčicama. Svi počeše da se smeju a zatim polegaše po travi da im se duše odmore od trčanja. Dok su tako leškarili ugledaše jednu srnu i jelena kako bezbrižno šetaju po obodu šume. Kakav divan prizor, pomisliše. Od svih ovih uzbuđenja, ogladneli su, pa rešiše da ručaju. Uz jelo i razgovor, svi su se opustili i uživali. Bio je ovo divan i čaroban dan, negde i nekada u Srbiji. Može i vama biti ovako uzbudljivo i zabavno samo ako želite. Može, samo se vratite sebi i prirodi.
*
Za priču sam iskoristila pojmove iz Starosrpske mitologije, stare srpske običaje i običaje rodnovernih. Rodnoverni sledbenici poštuju božanstva starih Slovena i kultove predaka, vegetacije, vatre, vode i svetih životinja.
Imena pozajmila iz Slovenske mitologije:
Vesna– Boginja proleća.
Davor– Bog rata.
Živa– Boginja života.
Zora– Boginja jutra i lepote.
Jarilo– Bog vegetcije i plodnosti.
Lada-Boginja leta.
Mora– Noćni duh koji napada muškarce i uzima im snagu.
Svarog– Bog stvoritelj sveta.
Stribor– Bog vetra.
Iz srpske mitologije:
Svarogova supruga Vida je zamolila Višnjeg da stvori čoveka po svom obličju. Svarog je poslušao i udahnuo je svoj dah jednom hrastu, od kojeg je postao prvi čovek – Dubravko. Drugom hrastu je podarila svoj dah Vida i od njega je postala prva žena – Llubljenica.
Triglav je bog sa izrazitim odlikama ratnika. Ima tri glave i zaštitnik je Nema, Zemlje i Hada. Mora da je bio izuzetno poštovan kad su mu prvi hrišćani zamenjivali ime pogrdnijim nazivima: Troglav Jabučilo, Trojan i Trajan. Dani Triglava padali su između zime i proleća, a kultna mesta, pored hramova, bila su mu na trebištima i u planinama.
Pesmicu “Dete i leptir” je napisao Čika Jova Jovanović Zmaj.
Rečnik:
Aber, vest, glas. Abronoša osoba koja širi vesti, obično laažne. neko ko svojom pričom drugima zagorčava život.
Alamunja, neko ko je neozbiljan.
Andrak, đavo,nečastiv. Koji ti je andrak? Šta ti je?
Aps, zatvor
Aspida, zla žena. Zmija.
Bazati, hodati bez cilja.
Bakćati, baviti se ili imati posla sa nekim, uzaludno se zanimati.
Bajagi, kobajagi, tobože, umišljeno, pričam ti priču.
Baljezgati, pričati gluposti.
BEDA je takođe biće iz srpskog narodnog predanja. Ona putuje po svetu, posećuje ljude, napada ih i muči. Beda je zapravo gadno, slinavo, koščato biće koje je, izgledom i svojim karakteristima dostojno prezira. Bede se brzo množe. Vole da kradu ljudima stvari i zakopavaju ih u zemlju. Jezik beda liči na šištanje i krkljanje.
BUKAVAC je demonsko biće iz stare srpske mitologije. Verovanje u njega je zabeleženo u nekim delovima Srema. Neki su ga zamišljali kao stvorenje sa šest nogu i kvrgavim rogovima. Ono živi u jezerima i močvarama. Noću kada izlazi iz vode stvara strašnu buku (po tome mu je i naziv), skače na ljude i životinje i davi ih. Sličan je drekavcu.
Bauk je mitska životinja u srpskoj mitologiji. Bauk je opisan kao stvorenje koje se krije na tamnim mestima, rupama ili napuštenim kućama, čekajući da zgrabi, odnese i proždere svoju žrtvu; ali može se oterati svetlom i bukom. Ima nespretan korak (baulja), a njegova onomatopeja je bau.
Duriti, ljutiti.
Đipati, naglo ustati, skočiti.
Zablenuti, zagledati.
Zaludni, nemaju posla i obaveza.
Zembilj, pletena, poveća torba.
Izgustirati, izgubiti inetresovanje.
Iskati, tražiti.
, ni malo, ništa.
Jok, ne.
Karakondžula je naziv za noćnog demona u narodnom verovanju u Bugarskoj, Makedoniji i Srbiji. Karakondžule su isključivo ženski demoni sa likom starice sa velikim noktima i gvozdenim zubima i (veoma često) sa rogovima.
Kerebečiti se, smejati se, praviti grimase.
Kerefeke, šale kojima se svi smeju.
Landrati, lutati, ići bez cilja.
Ljoljnuti, ljosnuti, pasti.
Mufljuz, neodgovoran, netaktičan čovek.
Neovejan, prva budala, prvak u glupostima.
Obešenjak, prepreden, lukav.
Vila U južnoslovenskoj mitologiji predstavlja žensko natprirodno biće naklonjeno ljudima. To je izuzetno lepa devojka zlatne kose i sa krilima, odevena u duge prozračne haljine i naoružana strelama. Prema verovanjima izvor njene moći je u njenoj kosi. Večno je mlada. Živi daleko od ljudi, po planinama, šumama, pored vode i u oblacima. Verovalo se da se rađa iz rose nekog cveća, kada pada kiša i greje sunce, i kada se na nebu pojavi duga. Svoje dvorce izuzetne lepote i raskoši gradi na oblacima.
Omaja je biće iz srpskog folklora čijom se osnovnom karakteristikom smatrala sposobnost da omađija (omaja). Omajavanje je u ovom smislu bilo shvaćeno kao moć promene nečije percepcije, odnosno, stvaranje iluzije. Bića koja su nazivana omajama obično su se pojavljivala noću ili za vreme magle, kada je bilo najlakše zavarati čoveka. Tada bi se omaje pojavljivale u obliku neke životinje, najčešće koze,ovce, psa ili bivola. Čoveku kome se ukazala neka od ovih životinja javila bi se potreba da je uhvati, što bi rezultovao besomučnom trkom za omajom. Onaj koji je jurio ovo biće skrenuo bi se putu kojim je krenuo i bivao naveden da skoči u neku jamu ili ponor. Dešavalo se i da seljaci uhvate nepoznatu životinju ne znajući da je to omaja, i da je odvedu u obor.
Džaftara, žena svađalica, nezgodne naravi.
Džudža, prostak, nekulturan čovek.
Šalabajzer, neozbiljan.
Šuš, ništak, podlac, gad.
Šušumige, luckasta osoba, neozbiljna ali dobra.
Šćućurili, skupiti se, smanjiti se.
Štur, bekstvo, beži.

Zorica Mladenović

уторак, 23. мај 2017.

Obajkimo Srbiju - Sanja Ciganović

Grgurevačka pećina

Moja fruškogorska priča (blog izazov hotela Park, Ruma)



"Ti si najstarija, moraš biti primer sestrama", - rekao mi je otac, Bog Panonskog mora.To je bila rečenica koja mi je obeležila život. Kao najstarija njegova ćerka, morala sam da pazim na sve što radim, da mlađima ne bih bila loš uzor.


Mrzela sam život princeze. Želela sam samo slobodu. Da neometano, na talasima plutam po Panonskom moru, da zavodim ribare, da šapućem školjkama i ribama odajem svoje tajne. Tatino kraljevstvo nije bilo veliko i nisam imala nikakve obaveze, osim da radim samo ono što mi je dozvoljeno. Sve ostalo sam želela. Sve, osim da budem ono što drugi od mene traže.


Volela sam samo jedno... Da se zavlačim u hridi i samujem. Mati bi, ponekad, krenula da me traži, ali me nikada ne bi pronašla. Moji jataci su me sakrivali. Ribe ćute i kad ih pitaš i kad ih ne pitaš. Nisam morala da im objašnjavam. Poznavale su moju preku narav i želju za samoćom. Majku bi zamajale i odvele na pogrešne tragove, a meni su obezbeđivale mir. Preko potreban mir, koji mi je značio život. Moje sestre su bile tupave. Tumarale su morem, nezainteresovane za sve oko sebe. Nisu znale ni jednu pećinu, koral, uvalu u koju sam se sakrivala. Bile su ponosne, gizdave ćerke boga Panonskog mora, a ja sam uvek bila ona divlja i ničija. Jedino je baka imala razumevanja za moju mladost.


"Kćeri moja mala, nećeš uvek biti mlada i divlja, kao što ni ovog mora neće biti zauvek" - govorila je. "Da, neću uvek biti mlada, ali ću zauvek ostati da živim sa tobom, a ne na onom dosadnom dvoru" - odgovorila bih joj. Samo je ona smela da me češlja. Kosa mi je uvek bila puna algi i bisera. Svako iz podvodnog panonskog sveta hteo je da me okiti i ulepša.


Moru sam se zavetovala. Otac je želeo da me uda za sina Boga vetra ali od toga nije bilo ništa. Da, on je imao i snagu i moć, ali ja sam imala hrabrost! Tamo gde bi on dunuo i podigao talase, da me spreči da uživam u svojoj sreći, ja sam uživala! Kada bi pošao da me traži, na obali bi prestajale njegove božanske moći. Smejala sam mu se iz dubine i pravila virove u koje se niko nije usuđivao da pogleda ni da uđe. Plašili su me se. Bila sam hirovita, luda, mimo svih ostalih u očevom kraljevstvu. Druge su vapile za životom u carstvu, a ja... Ja sam se igrala sa jatima riba i milovala sa algama. Svoju kosu sam odrezala sama, oštrom školjkom i bacila sve što me je podsećalo na pripadnost kraljevskoj porodici.


Taj glupan, sin Boga vetra, bio je sujetna budala. Odlučio je da nad Panonsko more, pošalje vetar koji će me doneti pravo njemu u zagrljaj. Pre bih umrla nego na to pristala. Poznavala sam svaki koralni greben, svaku podvodnu pećinu, svaki sprud. Nije mi mogao ništa, osim da me ljuti, a nije bilo dobro naljutiti me. Tek tada bih nestala na par dana i niko ne bi znao gde sam. Izigravajući heroja, nadigao je ogromne talase, u želji da me neki od njih donese njemu pred noge. Ceo podvodni svet je bio na mojoj strani. Nije postojala riba koja nije mrdala peraja na kontra stranu. Glupan se nervirao, a mi smo se ludo zabavljali.


Mi pod morem, jesmo, ali biće na obali nije. Vetar ga je oduvao pravo u more i dok smo mi terali inat glupanu, upao je u vir koji sam ja napravila. Eh, nije njemu bio namenjen. Ribe, rakovi, školjke i alge pokušavali su da ga spasu, ali protiv mojih čarolija niko nije mogao. Mi smo plesali pod vodom, a on je tonuo sve dublje i dublje, grčevito se boreći za život. Jato riba ga je donelo pravo pred mene. Lice mu je bilo plavo i oči su mu bile plave i sav je bio čudan, ali divan. Uneli su ga u podvodnu pećinu.


Vratila sam ga u život. Dala sam mu moć da diše pod vodom i brzo se oporavio. Nije više bio onako plav i što je najvažnije, nije mogao da govori. Tu moć je morao da zasluži vremenom. Pod vodom se, svakako, sporazumevamo bez govora i divno nam je. Ostao je tu, sa mnom. Napravili smo venčanje. Imala sam haljinu od zelenih algi i buket od bisernih školjki. Ostali smo tu zauvek, srećni i daleko od svih. Živeli smo u maloj pećini, okruženi koralima i ljubavlju, sve dok more nije otišlo negde daleko.Danas pričaju da su nas našli zagrljene na koralnom sprudu. Grob nam i danas posećuju, misleći da je to obična pećina, a nije, bisernih školjki mi. To je naš dom zauvek. Zovu ga "Grgurevačka pećina", a ja se uvek nasmejem. To je bio i ostao dom najstarije ćerke Boga Panonskog mora. Onaj glupan vetroviti, nikad nije preboleo što sam otišla. Pričaju da i danas stane na hrid i zavitla vetruštinu, u nadi da će me isterati iz male pećine. Mora više nema, a vetar, kad ga potera niz ravnicu, nosi sve pred sobom. Mene ne može. Za vjek vekova biću u zagrljaju najdražeg bića.


Ako dolazite na Frušku goru, dođite do nas. Uvek smo na istom mestu, u našem malom domu, zagrljeni i jedno drugom dovoljni. Ne plašite se ako iz pećine čujete huk. Poneki talas se može čuti kad god onaj glupan podigne vetar nad ravnicom. Pogledajte kroz srce u kamenu. Možda nećete uspeti da vidite nas ali videćete Ljubav. 


Blog izazov hotela "Park" Ruma 
Tekst: Sanja Ciganović
Lektor/korektor: Andreja Spasić
Foto: http://www.panoramio.com/photo/29379286

http://umdrumiostalo.blogspot.rs/2017/05/moja-fruskogorska-prica-blog-izazov.html 

субота, 20. мај 2017.

Obajkimo Srbiju

Pre izvesnog vremena izašao je konkurs na temu planisnskih priča. Nisam bila ni na jednoj planini, pa sam napisala bajku Zlatibor i Tara. Potpuo izmišljena priča o nastanku imena Zlatibor i Tara. Smatrala sam  da Beograd zaslužuje bajku, pa sam napisala jednu na tu temu.
To me je ponukalo da razmišljam o tome kako bi bilo lepo da postoji još više bajki koje bi deci približile našu domovinu. Sa moje strane, to bi značilo da istražujem na internetu podatke o raznim legendama, priče iz različitih krajeva i mnoge druge stvari kako bi bajke bile raznovrsne i autentične. Uz to, počele su da me zaokupljaju i neke druge književne forme. Tako da... sve je to ostalo prepušteno vremenu i inspiraciji.

Onda se desio blog-izazov, priče o Fruškoj gori i tu sam pročitala bajkovitu priču Sanje Ciganović. Napisala sam komentar:
  Lepo. Imamo mi mnogo mesta koja možemo da obajkimo. Ja za sada imam dva. Sviđa mi se ovaj pravac.
 Ponovo sam počela da razmišljam o toj divnoj ideji. I Sanja mi odgovara:
 
Zamisli lepote, da ih Turisticka organizacija stampa na flajerima i da su dostupni posetiocima na lokacijama o kojima pisemo!

Vau!

Već sam organizovala Dvoboj bajkama i Blogeri pišu za decu. Videla sam da obični ljudi, kojima tako nešto nikada ne bi palo na pamet, mogu da napišu lepu bajku. Na redu je treći projekat Obajkimo Srbiju.

Pre toga moram da kažem nešto. Svesna sam da u svom životu imate veštica i zlih čarobnjaka, ali pobedite ih bar jednom tako što ćete ih ignorisati. Pronađite dete u sebi, koje ste tako dobro sakrili, ispričajte mu bajku o svom zavičaju, o kolevci njegovog nastanka. Pustite maštu, mnogo je lepša od brige. 

Ako to možete, pridružite se ovom izazovu.

Jedina nagrada koju možete da dobijete je bajka koju ste napisali. I njeno objavljivanje u knjizi, jednog dana, ako materijala za knjigu bude. A biće. Verujem u to. 

Pravila za objavljivanje:
1. napišite bajku ili priču sa bajkovitim elementima o svom zavičaju (kako je nastao neki grad, reka, planine, kako su dobili imena, kakvi su ljudi tu postojali i njihove životne priče...),
2. bajka ne sme da sadrži elemente nasilja (ubistvo, mučenje...,) ali je dozvoljena upotreba čarobnih štapića kojim se neko može pretvoriti u nekoga drugoga ili u nešto drugo,
3. potrudite sa da bajka ne bude suviše dugačka, znate već meru bajki,
4. bilo bi lepo kada bi svaka bajka bila ilustrovana i kada bi to urdio slikar iz kraja o kome se piše (nije neophodno),
5. onaj ko ima blog, može da napiše na svom blogu, pa prosledi link do ovog bloga (u komentaru), iz nepoznatog razloga na mom blogu ne izlaze linkovi, ja ću, svakako, kopirati priču za potrebe ovog bloga i staviti link do vašeg. 
6. onaj ko nema blog, neka ostavi bajku u komentaru, ja ću ga posle prebaciti na post,
7. slobodno lajkujte bajke, možda to bude metoda za izbor najboljih bajki, 
8. ja mogu da uradim pripremu za štampu i da obezbedim, povoljno, štampariju, potreban je izdavač i neki sponzor... razmišljajte malo na tu temu.

I vežite se. Poooooleeeećemo u maštu.

петак, 5. мај 2017.

Blogeri pišu za decu - Olivera Karan

Bockanje koje je najavilo još iglica

Zvezda Danica je dremljivo žmirnula i pogledala Mesec koji je nedaleko od nje tiho zevao naprežući se da ostane budan.
  • Hajde Danice tiho joj je šapnula Zora, gvireći iza oblaka, odvedi ga na spavanje i lepo ga ušuškaj do sledeće noći da ja mogu lagano da zarudim i probudim Sunce. U Čudesnom vrtu je noćas bilo mnogo uzbudljivo i red je da se to raščuje.
Zvazda Danica iskosa, sanjivo baci pogled u njenom pravcu i vide kako se ova, Zora, lagano provlačila između oblaka na kojem su ona i Mesec lebdeli, gurajući svoju beličastu svetlost između njih dvoje lelujavo, kao da se njiše na nekom plamičku pomeranom vetrom.
  • Dobro, obratila joj se tihim glasom. U pravu si. Red je da idemo i mi da se odmorimo. Bila je ovo duga, naporna i tamna noć koju je trebalo da osvetlimo mnogo više no uobičajeno baš zbog događaja u Čudesnom vrtu.
Zagrlila je svog brata Meseca i tiho uzdahnuvši, polako je zatvarala vrata noći sklapajući umorno svoje oči, prepustivši Zori da donese dan i razbudi Sunce.
......  
  • Heej, nemoj da me bockaš! Ko si ti? Otkud ti ovde?
  • Oh, oh, izvini. Nije bilo namerno. Samo sam se malo proteglila. To uvek radim kad sviće dan. Ja sam Roksanda, kleka. Novi stanovnik ovog Čudesnog vrta. Tako sam čula da se zove ovo mesto od nje, one koja me ovde smestila.
  • Kleka? Nisam znala da su one tako bockave.
  • Jesmo, jer smo mi četinari.
  • Četinari? Šta ti to znači?
  • Imamo čekinjaste, igličaste listove koje menjamo svake četiri godine. Otuda ime četinari.
  • Hoćeš da kažeš da ti u jesen ne opadne lišće kao meni?
  • Upravo to. Ja sam zimzeleno drvo. Kao moj rođak čempres. Kao što su borovi i jele i tise i ostala zimzelena stabla, drveće koje je i zimi zeleno. A ti? Ko si ti?

  • Ja sam Larisa. Sibirska breza. I ovo je moj ćošak, tako da nemoj da me guraš jer si bockava. Ali, u u svakom slučaju dobrodošla u Čudesni vrt. Ovde će ti biti mnogo dobro. Blaga voli biljke i životinje.
  • Ko je Blaga?
  • O, pa kako ne znaš. To je ona što te tu postavila da rasteš. Mi, stanovnici vrta,  smo joj dali to ime jer je prema svima nama nežna i blaga. Ne znamo njeno pravo ime. 
A ti, otkud tebi ime Roksanda? Mora da ti ga je ona dala. Ona uživa da nam daje imena iz njenog sveta. I sva su lepa i primerena svakom od nas.
Evo, do tebe je Marin, tamaris. Ona kaže da je on Dalmatinac, ustvari da je najlepše tamarise videla u Dalmaciji. Zato je on dobio to ime. Čula sam je kako to objašava jednoj svojoj prijateljici dok su šetale vrtom. Mene posebno voli. Zove me i Lara. Kaže, ona je bila junakinja jedne knjige. Skoro je stigao novi stanovnik bašte, iz Sibira, kao i ja. Čula sam da je i on dobio ime primereno svom poreklu, doktor Živago.
  • A jel on stvarno doktor?
  • Ma nije, ali Blaga kaže da je on limun i da limun leči skoro sve, jer ima u sebi mnogo važan vitamin C. Eto, Blaga kaže da sam i ja lekovita, za mnogo tog. Ona povremeno pije čaj od mojih listova. Kaže da je to dobro za cirkulaciju. Ne znam da ti kažem šta je to cirkulacija. A ti, jesi li i ti lekovita Roksanda? Mora da jesi jer Blaga voli da su stanovnici Čudesnog vrta svi na svoj način čudesni. Zato i zove ovaj vrt čudesnim.
  • Čula sam je gde govori da je srećna što me ima jer i ja lečim bubrege. Ne znam kako, ali nekako joj verujem. I ja sam stekla utisak da je Blaga mnogo dobra. Znaš kako me nežno namestila. Pa me pomilovala i dala mi ovo lepo ime. Kaže, bićeš moja Roksanda đevojka. Kao što je prava Roksanda bila žena srpskom caru Dušanu koju je za njega osvojio njegov sestrić, junak Miloš Vojinović.
  • Eh da, voli Blaga da nam daje ta stara imena. Da se upamte, kako kaže i da se ne zaborave. A i ti, čudo da si se baš jutros obrela ovde, kao pretskazanje događaju.

  • Kakvom događaju Larisa? Šta se to desilo?
  • Ne znaš? Došapnula je Koviljka Budimki, a ova meni. Imamo nove stanovnike Čudesnog vrta.
  • Koviljka, Budimka? Ko su ti one?
  • Ej Roksanda, izvini. Sve zaboravim da si nova u vrtu. Koviljka je mlada jabuka, Petrovača. Blaga je nju uzgojila sama, iz semenke. Ove godine je prvi put cvetala i Blaga se nada bar jednoj jabuci od nje.
  • Kažeš Petrovača, a zove se Koviljka, malo si me zbunila.
  • Koviljka je jabuka sorte Petrovača, koja sazreva prva, oko Petrovog dana, u julu mesecu. Blaga kaže da je sočna i da je mnogo voli, iako nije baš neki veliki ljubitelj tog voća.
  • Pa što je onda posadila i tu drugu, Budimku?
  • E za nju kaže da je to njena omiljena jabuka, još iz detinjstva. Ima i jednu kojoj nije dala ime. Ostavila joj njeno, rođeno. Zove se Grenni Smith. Ona je zove zelenika i kao da je ne voli. Blaga kaže da mnogo kisela da se jede, ali je odlična za kolače. Nemam pojma šta su kolači, ali Blaga kaže da tu jabuku najviše voli njena ćerka i da je zato i ona ovde u Čudesnom vrtu. Ona je i najstarija i ima poseban tretman kao takva.
  • Kako poseban?
  • Blaga sedi uvek ispod nje i tu odmara i čita. Voli njenu, kako kaže, prozračnu hladovinu. I kaže da posebno voli kad procveta. Sva se okiti cvetovima kao divlja trnoružica.
  • Pa jabuka i jeste iz roda ruža moja Larisa. Nego, nikako da mi kažeš, šta se to noćas desilo u Čudesnom vrtu.
  • Eh tako ti je to kad se ja raspričam, a nemam baš često priliku da pričam sa nekim ženskog roda. Vidiš i sama da su oko mene sve sami muškarci, osim one uspavane lepotice, tamo, pored pojilice za leptire, koja čeka da baš otopli pa da tek onda, lenjo, razvije svoje listove. Ona mnogo sekira Blagu. O njoj ću ti pričati neki drugi put, da ne probudim ove muškarce koji još uvek spavaju. Sa njima ću te upoznati kasnije. Znaš, u ovom našem čudesnom vrtu nema samo drveća. Ima i cveća, ptica, insekata i domaćih živuljki, kako Blaga zove neke. A ima i onih koji su čak iz šume došli ovde, da žive sa nama. Ne budu tu stalno. Dođu kad im prigusti. To je moje mišljenje.
  • Kako kad im prigusti?
  • Pa tako, kad treba da na primer na svet donesu svoje mlade.
  • Heej, je l' ti to hožeš da kažeš da se noćas neko rodio ovde u Čudesnom vrtu?
  • Baš to hoću da kažem. Ježica Selena je dobila male ježeve. Zato je mesec noćas sjajio posebno jakim sjajem, a i zvezda Danica mu je u tome pomagala. Zar nisi i sama primetila?
  • Nisam. Mnogo mi je žao, ali bila sam strašno iznurena. Možda zato što sam tek stigla ovde, u ovaj, kako kažeš Čudesni vrt. Spavala sam čvrstim snom, sve do jutros, kad sam se promeškoljila i kad si me ti rasanila svojim uzvikom da te ne bockam.
  • Pa dobro, nemoj da se ljutiš na mene Roksanda, ali nije prijatno da te probudi bockanje. A i pre no što si me ti bocnula, ometalo mi je san sašaptavanje Koviljkino sa Budimkom pa sam im doviknula da prestanu, da nas puste da s mirom spavamo. One su mi onda dojavile da je Selena uspešno na svet donela šest malih ježeva. Eto, tako si ti takva bockava, i ne sluteći, svojim dolaskom u čudesni vrt najavila njihov dolazak.
  • A gde su oni sad Larisa? U kojem delu vrta?
  • Ti si još malog rasta i ne možeš ih pogledom dosegnuti, ali, Blaga je Seleni napravila kućicu u onom gornjem delu vrta, dijagonalno od nas dve.
  • Zašto imam utisak da si ljuta na Selenu Larisa? Nekako kad je spomeneš glas ti dobije opor ton?
  • E to ću ti drugi put ispričati Roksanda. Ipak, mnogo se radujem malim ježevima. I nadam se da će bar neki od njih ostati u vrtu, da se neće kao poklisari, kao majka što im je, zaboraviti i otići odavde. Blaga je uvek mnogo žalosna zbog tog. Heej Koviljka, šta se dešava tamo? Je li se probudila gospođa zaštićena – viknula je Larisa u pravcu jabuke Petrovače koja je rasla nedaleko od ježeve kućice, a koja se sanjivo klatila na ranom jutarnjem povetarcu zbunjeno se ogledavajući oko sebe i tražeći pogledom onog ko je pozvao.

Zora je uveliko svanula i prvi zraci sunca obasjali su neveliku baštu. Rosa se caklila na listovima drveća i laticama cvetova sa sjajnim odblescima duge, koja kao da je želela da svojim divnim bojama pridonese lepoti rađanja novog života u Čudesnom vrtu.

PS: Slike su sa Google
Olivera Karan
 http://odsvegaponesto-oljaka.blogspot.rs/2017/04/bockanje-koje-je-najavilo-jos-iglica.html

среда, 3. мај 2017.

Blogeri pišu za decu - Draga Bivše Pogorelec

SUNCE SE VRAĆA KUĆI

(Slika sa Google Images)

Nekada davno, tamo iza sedam planina i sedam mora, bila jedna plodna i lepa zemlja po imenu Srećija. Srećijom je vladao jedan star, pravedan Kralj. Kralj je imao dva sina. Stariji sin, Gordilo, rano je počeo da se interesuje za državničke poslove i jedva čekao da mu dobri otac umre da preuzme vlast. Osudjivao je oca da nije sposoban da sprovede neminovne promene koje nameću zemlje u susedstvu. Mladji sin, Sunce, nije se mnogo ljutio na brata, verovao je da su stvari baš onakve kakve treba da budu, učili su ga redu i poretku. Naravno, nije ni slutio da brat priželjkuje očevu smrt. Bavio se lečenjem slabovidih i pokušavao potajno u svojoj momačkoj sobi da napravi eliksir večnog života.

U obližnjoj zemlji živela je prekrasna princeza, Časna. Časnine oči bile su tako živahne i bistre, kao planinski potok pored kojeg je u kolibi živela. Mogla je živeti u dvorcu, ali je svo svoje bogatstvo poklonila deci svog naroda. Imala je hod gazele, osmeh lepši od letnjeg povetarca, kosu meku poput najfinije svile i usne od meda iz kojih su tekle pesme o praštanju. Časna nije imala mnogo prijatelja. Rodbinu je izgubila u ratovima i atentatima. Ostala je u životu samo zahvaljujući tome što je uopšte nisu zanimali nasledstvo i vlast.
Volela je ptice. Sa njima se nadpevavala i njihovoj vernoj ljubavi se divila. Par golubova koje je izlečila kad su bili mali, budili su je svakog jutra i donosili joj vesti iz zemlje i inostranstva. Jednoga dana, javiše joj da je stari Kralj teško bolestan i da je najlepše moli da ga poseti, poslednji put pred smrt, jer želi nešto važno da joj kaže. Časna se unervozila, nije znala šta da učini. Poštovala je starog Kralja koji je bio prijatelj njenom pokojnom ocu, ali nije imala više ni jednu jedinu haljinu u kojoj bi smela da se pojavi pred ljudima. Sela je na panj i zaplakala. Par golubova se samo prećutno pogledao i odleteo. Kada je posle odredjenog vremena ponovo čula kako dolaze, za njima je letelo jato ptica toliko različitih vrsta, toliko zadivljujuće lepih, da se i sama pitala kako je bilo moguće živeti u istoj šumi a ne primetiti ih. Svaka od tih šarenih, plemenitih ptica čupnula je po jedno svoje pero. Ptice su od pera, kao kada svijaju gnezdo, ispleli predivnu haljinu za Časnu. Kada se devojka obukla, ličila je u perjanoj haljini na Feniksa i sve su joj se ptice poklonile.
- O, dobre moje, ne klanjajte mi se. Ne znam kako da vam se odužim za ovaj gest...
- Vrati nam se živa! - doviknula je sova i svi su na trenutak zanemeli. Niko nije uvidjao da postoji bilo kakva opasnost u njenoj poseti drugom kraljevstvu.

Kada se princeza pojavila na dvoru u svojoj neobičnoj haljini, dame su se kikotale, a gospoda čudila. Princ Sunce je, pridržavajući starog oca i pomažući mu, da onako bolestan sedne na presto, poslednji primetio čudnog gosta. Medjutim, istoga trena kada je ugledao Časnu, zasijao je od sreće tako snažno, da su se svi morali odmaći, pokrivajući oči.
- To je to! Eliksir večnosti koji sam tražio! Ko je ovo divno biće, oče?
- To je Časna, kći mog pokojnog prijatelja koji mi je u ratu spasio život. Želeo sam pred smrt da je upoznate i prihvatite, jer ona nema više nikog da je zaštiti. Siguran sam da je nasledila očeve dobre osobine i da vam može pomoći da posle moje smrti, ovom zemljom upravljate zajedno, još bolje nego što sam to činio ja.
- Ne, oče, ti ne možeš umreti, naročito ne sada, kada je eliksir večnosti medju nama - reče Sunce zaljubljeno gledajući Časnu.
- Izvini oče, kako to misliš, zajedno da vladamo, zar nisam ja, tvoj najstariji sin, logični naslednik? Ako jesam, ne treba mi pomoć jednog zanesenjaka i neke sirotice iz divljine. Ja sam jedini koji zna koliko su revolucionarne promene sa drugog kontinenta jer sam se školovao tamo -bunio se Gordilo.
- Slušajte me dobro, deco moja. Umirem srećan jer sam radio najbolje što sam znao. To i vama savetujem. Ne trudite se da udovoljite svima. Radite samo ono što je ispravno i biće dobro. Istina je da su promene neminovne, ali nije istina da su sve promene pozitivne. Pamet u glavu! Znanje, moć, bogatstvo koje ste stekli i koje vam ostavljam u amanet treba da služe vama, a ne vi njiim.... - poslednjom snagom izusti dobri Kralj i preminu.

Pošto je poslednja želja Kralja bila da ga sahrane iza sedam planina gde su počivali njegovi preci, Sunce je povelo povorku sa moštima starog Kralja na taj daleki put. Avaj, ni malo ožalošćeni Gordilo, iskoristio je priliku da preokrene sve naglavačke. Naredio je svojim telohraniteljma da se otarase Časne. Oni su je odveli u pustinju da je pogube. Hodajući po toj vrućini dugo, da je odvedu negde što dalje od očiju svedoka, mnogo su se umorili i mislili su da će umreti od žedji. Ali do povratka, vodu u pustinji nisu imali. Pre nego što je dželat zamahnuo da princezi odrubi glavu, njene suze su pale na pustinjski pesak i gle čuda, poput gejzira, odjednom je počela na tim mestima da šiklja voda za piće. Iscrpljeni telohranitelji i dželat navalili su mahnito da piju vodu i istog trenutka se otrovali i pali mrtvi. Časna je pala od istrpljenosti i straha, ali nije umrla, ostala je tako da leži. Dečak koga je Gordilo poslao da vidi zašto ih nema da se vrate, javio je da su svi umrli u pustinji. Gordilo se zadovoljio tom informacijom.

Pre nego što se brat vratio, Gordilo je narodu podelio tajne iz zabranjene kutije koju je doneo još davno sa drugog kontinenta. To su bili lažni eliksir mladosti, plastični mozgovi,  iluzija slobode i obilje poroka. Obećao im je uz to da više nikad neće morati da uče, da će to biti zemlja zabave, igre, tehnologije i virtuelnog sveta o čijoj čaroliji nisu ni sanjali. Sve što treba da učine za uzvrat je da podrže njegovu vlast i povremeno da rade šta im se naredi. Lakomi narod pristade bez razmišljanja. To ni bio narod koji mnogo razmišlja jer je do sada stari Kralj razmišljao umesto njih. Gordilo se jedino brinuo šta će biti kada se princ Sunce bude vratio kući jer ga je narod voleo.

Sunce se vraćalo s teškim oblacima u koracima. Bolan je bio svaki uzdah bez dragog oca. Dok su ga tešili, pomenuli su mu da mora biti jak zbog brata i Časne i tada se trgnuo. Osetio je neku nelagodnost, neku zebnju kraj srca. Nije mogao da čeka, zamolio je sluge da ga hitno izveste o svemu što se dogadja sa Časnom. Avaj, kada je čuo da je brat Gordilo pogubio Časnu, princ Sunce je proključao od muke. Od žestine njegovog besa i jada zapalile su se stene u okolini i svi su morali da se razbeže. Dozivali su ga, bojažljivo da nastavi put, ali nakon tri dana bolnog ćutanja, poručio je podanicima da se vrate bez njega, jer se on ne vraća u zemlju bez Časne.

Te večeri je Gordilu laknulo i napravio je razvratnu zabavu sa pićem, drogom, vatrometom. Pucalo se u vazduh iz pištolja, palili su se crkve i hramovi i slavio neki novi poredak.

Jutro nije svanulo. Zemlja Srećija morala je preko noći da pretrpi ogromne promene. Gordilo je saradjivao sa moćnim vojnim silama. Preko neba zemlje Srećije nisu više letele ptice, već čelične sejalice smrti. Vazduh je bio zasićen bojnim otrovima, zemlja, biljke i sve što se živim zove sasušilo se ili mutiralo poprimivši oblik džinovskih insekata. Gordilo je sazidao svoje carstvo duboko ispod zemlje i trošio bogatstvo svog oca. Povremeno se hvalio milostinjom koju je dobijao od ratničkih sila koje su od Srećije napravile Stradiju.
Jutro godinama nikako da svane...

Sunce nije želelo da zna šta se kod kuće dešava. Želelo je da od tuge za ocem i prelepom Časnom što pre umre. Kako se njegova energija gasila, tako je jedna po jedna zemlja u regionu ostajala u večitom mraku. Ni to nije znao. Medjutim, Časna je preživela, vratila se u svoju kolibu i svakog jutra od svojih golubova dobijala vesti iz zemlje i inostranjstva. Čula je za patnje naroda u bivšoj Srećiji i razmišljala kako da im pomogne. Dugovala je to uspomeni na oca i dobrog Kralja koji je želeo sve da joj ostavi. Protivnik više nije bio samo Gordilo. Gordilo je imao strašne vojne saveznike.

Mnogo godina kasnije, narod Stradije pun čireva, defomisan, bez dece, bez svetla dana, rešio je da kupi sreću za koju je čuo da još postoji u udaljenim predelima na planeti. U toj potrazi naleteli su na Časnu i ponudili joj toliko para da više niko nikada nije morao da radi u njenoj zemlji do kraja života.
- Kako ste izgubili sreću? - pitala je Časna narod.
- Prodali smo dušu, pa je sreća pobegla.
- A kako mislite da je parama vratite?
- Kako onda da je vratimio? Nauči nas - preklinjali su.
- Razmislite malo.  Zašto ste prodali dušu?
- Nismo videli dalje od svog nosa jer je bio mrak.
- Znači?
Narod nije više progovarao. Značajno je svako svoga pogledao u oči i krenuli su da po svetu traže svog princa, Sunce. Časna je drage volje krenula sa njima.
I tako jednoga dana, Časna podiže Suncu tužnu glavu i reče mu:
- Spasi svoj narod od mraka.
I bi tako!

 
http://draga100posto.blogspot.rs/2017/04/sunce-se-vraca-kuci.html
 

уторак, 2. мај 2017.

Blogeri pišu za decu - Marija Bogičević

Bajka – Marija Bogičević


Negde daleko,
između sna i jave,
živela je jedna devojka.
Ne princeza.
Sasvim obična devojka,
među hiljadama
takođe običnih devojaka.
I zašto je onda
pesma posvećena njoj?
Pa i nije.
Posvećena je nekom,
nekom ko je čeka.
Nekoj duši koja oseća
da je ona
njena polovina.

A zašto je pesma baš o njoj?
Jer jedino njen život znam.

Živela je ona tako.
Kao i svi.
Jela, spavala, tugovala.
Smejala se, strahovala.

Čeznula.
Za istinskim razumevanjem.
Za zagrljajem.
Ništa više.
I sve.

A bajka, zašto je ovo bajka?
Zato što u bajkama
uvek dođe princ.
I spasi svoju dragu.
Ova bajka se nije razlikovala
od drugih.
Došao je.

Zagrlio je.
I živeli su srećno
do kraja života.

(iz zbirke “Trag misli”)