понедељак, 2. јун 2014.

ČUDESNI CVET, Vijetnam



Živeo jednom jedan mladic po imenu Do Lam, sam i neoženjen. Njegova njiva se nalazila na kamenitoj strani i on je morao da radi danju i nocu kako bi dobio nešto ploda. Sunce ga je jako peklo u leđa i njegov znoj je kapao po kamenu, ali Do Lam nije prestajao da radi.
Prošlo je neko vreme, i najednom je usred kamena izrastao divan cvet. Imao je sveže zeleno lišće okrenuto suncu, a belo-ružičasti cvet prelivao se kao biser. Kada bi naleteo vetrić, cvetovi i lišće bi trepetali, ispuštajući zvuke koji su podsećali na najlepšu pesmu.
- Kakvo je to čudo – iznenađeno uzviknu Do Lam. – Iz kamena je izrastao tako divan cvet i još zna da peva. Otada je cvet pevao Do Lamu svakog dana kada bi došao na njivu da radi. Ako bi se mladić umorio, cvet je još lepše pevao i Do Lamu bi se vraćale snaga i bodrost. Jednog jutra Do Lam ugleda na njivi tragove divljeg vepra, koji je projurio poljem i zgazio cvet. Stabljika mu se prelomila i cvet je tužno visio. Mladić pritrča, ispravi cvet i reče:
- Divni cvete, ovde ima mnogo divljih svinja, svaka nesreća može da ti se dogodi, zato će biti najbolje ako te odnesem svojoj kući! Onda Do Lam uzme motiku, iskopa cvet i ponese ga kući, pa ga ponovo posadi u kamenu stupu ispod svoga prozora. Uveče, kada bi se vratio sa njive, mladić je pleo od bambusove trske korpice, kape, šešire, a cvet mu je ispunjavao sobu najprijatnijim mirisom i pevao najlepše pesme, tako da se mladić osećao srećnim. Jedne noći u kolibi Do Lama zablistaše razne boje i svetiljka poče da gori jače. Mladić se beše tako udubio u svoj posao da to nije ni primetio. Divni cvet se najednom otvori i pojavi se divna devojka u beloj haljini. Zvonkim glasom, kao zvon zvona, pevala je divne pesme. Srebrna svetlost i prijatni mirisi ispunjavahu celu sobu, ali Do Lam, kao ni pre, nije ništa primećivao. Najednom svetlost lampe blesnu kao munja i devojka u beloj haljini iskoči iz cveta, njene rumene usne su se smešile kao procvetala ruža. Ona pride Do Lamu i stavi mu ruku na rame. Tek tada je mladić ugleda i, zapanjen njenom lepotom, ne mogaše ni reč da progovori, a kada pogleda on na prozor, vide da tamo više nema cveta.
Onda su Do Lam i devojka u beloj haljini postali muž i žena. Izjutra su sada oboje odlazili u planinu i radili u polju, a kada bi pao mrak, oni su se veselo vraćali kuci osvetljavajući put fenjerom. Uveče je Do Lam, kao i ranije, pleo bambusove kape i korpe, a žena mu je pomagala i pevala divne pesme. Kada bi došao pijačni dan, Do Lam je odnosio svoje i ženine proizvode i prodavao ih, a za taj novac donosio kući pirinča i sve drugo što je bilo potrebno za život. Tako su dani dvoje mladih proticali radosno i srećno. Već posle dve godine koliba Do Lama se pretvorila u divnu kuću. U velikim pletenim korpama čuvao se pirinac, a u velikom toru nalazila su se krda bivolica, ovaca i koza. Bogatstvo je zavrtelo glavu Do Lamu, i svaki posao, sem razmišljanja o samom sebi, poče da smatra nepotrebnim. Do Lam nije više hteo da radi u polju niti da plete šešire. Uzeo bi kavez sa pticama, čorbi-kaljan, i odlazio da šeta. Kada bi žena poslala Do Lama da kupi na pijaci konac za šivenje ili srp, on bi kupovao kokošku i vina a onda kod kuće jeo sve dotle dok ga ne bi zaboleo stomak. Kada bi žena zamolila Do Lama da pođe na njivu da radi, on bi govorio kako ga bole noge, a kada bi mu uveče predložila da plete korpe i šešire, on bi se izgovarao da mu je oslabio vid, tako da ne može razlikovati bambusovu trsku od sopstvene ruke.
Jednom je žena kazala Do Lamu:
- Naš život još nije tako obezbeđen da bismo mogli živeti bez rada. Te reči razjariše Do Lama, oči mu se napuniše krvlju. Rekao je samo jedno zlobno: „Hi!“, pa i ne pogledavši ženu, dohvatio kavez sa pticama i pošao u šetnju. I dok je jednom žena Do Lama sedela i radila, pod prozorom se pojavi divan cvet i iz njega izađe ptica šarenih krila i zlatnog repa, pa zapeva:
„Uzalud se rascvetao mirisni cvet, Uzalud lampa sjajnije sija, Mladić je, avaj, postao lenj, Lepotice, hajde sa mnom, na moja krila!“ Plamičak u lampi zasvetle jače, ptica ulete kroz prozor i spusti se pred noge lepotice. Lepotica sede na pticu i ova zamaha svojim šarenim i zlatnim krilima i odlete sa lepoticom. Šum krila razbudi Do Lama, koji je već spavao na mekoj postelji posle obilne večere. Čim je ugledao čudnovatu pticu kako mu odnosi ženu, Do Lam skoči sa postelje i jurnu za njom. Ali kad je ispružio ruku, mogao je ptici da istrgne samo jedno pero. Do Lam ga je gledao i čudio se kako blista. No, Do Lam se brzo umirio. Sada ga više nije niko prekorevao zbog besposličenja, i po ceo dan je samo jeo i pio i šetao se sa kavezom u ruci. Da ne bi oskudevao, Do Lam je prodavao jednu po jednu stvar i uskoro je rasprodao sve: pirinač, bivolice, krave, koze i svinje. Najzad mu je ostala samo jedna rogozina, koju je isto tako hteo da odnese na pijacu, ali je sa iznenadenjem primetio da su s njene donje strane naslikane dve slike: na jednoj su Do Lam i njegova žena, kako rade na njivi i gledaju u pozlaćeni pirinac koji zri, a na drugoj se videla Do Lamina žena kako plete i Do Lam kako izraduje korpice i šešire od bambusove trske. Kuća im je bila puna pirinca, a u toru bivolice, krave, koze i svinje. Onda se Do Lam seti svoga nekadašnjeg života i zaplaka od tuge. Podiže oči ka nebu i zavika:
- Eh, Do Lam, sam si kriv za svoju nesreću! Onda razbi kavez, pusti slavuja u prirodu, a sutradan je dohvatio motiku i uputio se na svoju njivu. Posle napornog rada na njivi, Do Lam je uveče, kod kuće, ponovo pleo šešire i korpice. I tako poče da se trudi kao i pre i da radi danju i noću. Jednom je Do Lam našao pero koje je istrgao iz ptičijeg repa, stavio ga na dlan, ali ga vetar dohvati i odnese na kamenu stupu, gde je rastao divan cvet. Kada se seti cveta, Do Lam proli mnogo suza od tuge, i one pokapaše po kamenoj stupi. Tada najednom Do Lam ugleda kako pero negde odlete a iz kamene stupe se pojavi pupoljak koji je sve brže rastao ka nebu. Onda iz njega poteče divan miris i ispuni sobu, a u isto vreme začu se i divna pesma: „Divni cvet se rascvetao, pušta nežni miris, Lampa ponovo sjajno svetli, Trudi se Do Lam dan i noć, A devojka mu šalje pozdrav svoj.“ Kada se pupoljak pretvorio u raskošan cvet i kada se cvet otvorio, Do Lam radosno ugleda kako iz njega izlazi lepa i mlada žena, u kojoj brzo prepozna svoju ženu. Lampa zasija jace i žena u beloj haljini sede kraj Do Lama. Cvet odmah išceze. Od tog dana Do Lam i njegova žena se više nikada nisu razdvajali. Oni su s pesmom, kao i ranije, radili na svojoj njivi, a uveče pleli od bambusove trske šešire i korpice. I ponovo je potekao njihov srećan život, mirisan kao cvet i sladak kao med.

Za vas pronašla na http://belegbg.wordpress.com/bajke/

Нема коментара:

Постави коментар