среда, 14. јануар 2015.

Mapa želja

Na trgu je bilo veoma živopisno. Ljudi su prolazili u žurbi, obilazeći radnje ili samo skraćujući put do sledeće ulice. Neki su glasno raspravljali, poneko bi nešto doviknuo, deca su razdragano trčkarala za svojim roditeljima…

Retki su primećivali devojčicu koja je sedela na parčetu kartona, sa iscepanom kutijom ispred sebe. U toj kutiji se nalazilo nekoliko novčanica, metalnih i papirnatih.

Činilo se da devojčica ne primećuje svu tu graju, kao ni one koji joj ubace poneki novčić. Ona je na drugo parče kartona stavila papir i nešto veoma predano crtala.

U jednom trenutku, starija, otmena gospođa primeti devojčicu. Više od njene sirotinje ju je dirnuo izraz lica koji je, kao magnet, privlačio njen pogled. Polako je prišla devojčici.
– Zdravo. Šta to crtaš? – veselo je progovorila gospođa.
– Mapu želja – rekla je devojčica pomalo odsutno.
– Mapu želje? Čula sam za mapu blaga, ali za tu tvoju mapu nikada nisam čula.
Devojčica je ćutala. Gospođa je čekala odgovor.
– Izvini – bojažljivo reče gospođa – da li bi htela da mi kažeš šta je to mapa želja?
Devojčica odloži papir:
– Čula sam da se čoveku ostvaruju želje ako nacrta mapu. Onda one postanu stvarnije.
– O! I ja imam jednu veliku želju, pa me zanima kako ti to radiš. Mogu li da vidim šta si nacrtala?
– Nacrtala sam svog tatu kao radi. Znate, on nema uvek posao. Nacrtala sam i moju mamu kako se smeje. Ne sećam se kada se poslednji put nasmejala, a njen osmeh je nešto najlepše što sam videla. Ovo je moja baka. Želim joj zdravlje, da mogu ponovo sesti u njeno krilo i jesti njene kolače. Ovo je auto za mog batu, želim da ima najlepši auto, koji sam ide i loptu… i svoj krevet… I želim da svi živimo u lepoj kući, toploj i suvoj.
– A ti? Šta ti želiš?
– O, ja želim jednu lutku.
– Ne vidim da si je nacrtala – primeti gospođa.
– Stvarno… da, nema više mesta, ali nema veze. Ako tata uvek bude imao posao, kupiće mi lutku, mama će biti veselija i šiće za nju najlepše haljine, a baka će joj pričati najlepše priče.
Na devojčicinom licu se pojavi osmeh. Gospođa oseti kako joj se oči pune suzama.
– Znaš šta? Ti bi mogla da mi pomogneš. Hoćeš li da ti ispričam jednu priču?

Devojčica klimnu glavom.
– Želim da donesem odluku – gospođin glas je delovao nekako čudno. – Vidiš, moj muž i ja nismo imali dece i kada je on umro, ja sam imala previše vremena koje sam morala nekako da iskoristim. Počela sam da skupljam lutke. Njih sam uvek volela. Kupovala sam ih ovde u gradu, donosila sa putovanja, neke sam dobijala i na poklon. Ako mi pomogneš da donesem jednu odluku, možeš da izabereš lutku koju želiš.

Devojčici se pojavio sjaj u očima, a onda se naglo uozbiljila. Tiho je promrmljala: – Pa, ne znam.
– Molim te, pomozi mi. Pođimo mojoj kući, a ja ću ti ispričati šta me muči. Ti si pametna devojčica i znam da ćeš mi pomoći da dobro odlučim.
– Dobro, kažite šta vas muči.
– Vidiš, rekla sam ti da nemam decu. Muž mi je umro, živim sama u veoma lepoj kući. Ostarila sam i polako moram da razmišljam kome ću ostaviti sve što imam.
– Zar nemate neke rođake?
– Imam. U tome i jeste problem. Godinama nismo imali neke posebno lepe odnose, više je to bilo radi reda, a sada svako od njih očekuje da baš njemu ostavim sve što imam. Čula sam i da se svađaju oko toga.
Došle su do gospođine kuće. Devojčica ju je zadivljeno posmatrala, ali kad je ušla u sobu sa lutkama, njenom oduševljenju nije bilo kraja. Prilazila je svakoj lutki, pomazila je, popravljala haljinicu… Gospođi je bilo puno srce.
– Izaberi lutku koju želiš i kaži mi kome da ostavim kuću?
– Onome kome vi želite.
– Ali ne želim da je ostavim nikome od rodbine, a oni će se ljutiti. Niko me neće razumeti.
– Zašto? To je vaša kuća.
– Šta bi bi uradila na mom mestu?
– Hm… da ja imam ovako lepu kuću… pa ja bih donela odluku koja bi mene činila srećnom i koja bi nekoga drugoga učinila srećnim.
– Čak i ako bi se neko naljutio na tebe?
– Ako će uvek neko da se naljuti, onda je najbolje da je date onome ko će vas učiniti srećnim.
– O, mislim da znam šta bi mene učinilo srećnom, samo moram naći hrabrosti za to.

Gospođa je pomazila devojčicu po glavi. Nežno joj se nasmešila. Njena mapa želja će se ostvariti.

Kotur Biljana

Нема коментара:

Постави коментар