Od svih dvoboja, ovaj će biti najlepši. Kada se ukrste reči, nastaje čarolija. Hm! Da li će biti pobednika? :)
Bilo jedno tužno doba, svijetom zavladala tuga. Ne zna se kako. Znam samo da je to bilo kad je iz Radosne zemlje nestao kapetan Nicola. A bili su tako sretni dani.
Pa da započnemo priču od početka. Počelo je onomad kad se pojavio u Radosnoj zemlji kapetan Nicola niotkuda. Nitko nije znao kako i kada, ali bio je tu i princeza mlada. Princeza Latica vladala Radosnom zemljom i tugu pažljivo prikrivala osmijehom. U njenom društvu svi su radosni i veseli. Uspjela je da sve uvjeri u radost i igru. U veselim danima narod je dobivao sladoled i pjevalo se i plesalo dan i noć. Princeza je s kapetanom zaboravilana sve i bila je zaista sretna i presretna. Kapetan ju je vozio u nepoznate zemlje i pokazivao je kao najljepšu i njemu najdražu osobu na svijetu. No jednoga dana nestao je kapetan i nitko nije znao što se dogodilo. Gdje je nestao. Princeza je od tuge zaboravila na veselje. Nadvili se sivi oblaci nad zemlju. Sladoleda je nestalo, ples i igra prestali. Svatko je žurio kući da upali svjetlo jer u sivome danu se baš nije mnogo vidjelo.
Čulo se da je kapetan otišao tražiti Plavo more da u Radosnu zemlju
donese plavetnilo i radost življenja. Princeza je tugovala i začudo,
plakala. Ona koja nikad ne plače stvorila je oko dvorca niz slanih
jezera. Zamislite suze su slane. Niste to znali, vidite, ja znam.
Kapetan je naišao na Bijelo more, a legenda kaže tko dovede u to more princezu zeleno smeđih očiju da se okupa sve će biti plavo i radost će zavladati svijetom. Kapetan je volio princezu više od ičega na svijetu, samo ona mu nije vjerovala. Tvrdila je da nema tuge na ovome svijetu i da ljudi koji su tužni ne mogu i ne smiju živjeti u njenom dvorcu. A kapetan je bio iz Tužne zemlje i ponekad je plakao kad bi se sjetio da ne može pomoći da radost stigne u njegovu zemlju.
I sada, kada je otkrio, kako da ovaj svijet postane sretan, odlučio je vratiti se princezi Latici i s njom otputovati na Bijelo more. Uzeo je veliki buket crvenih ruža. Zamislite bilo ih je 703. Princeza je obožavala taj broj i tvrdila da joj on donosi sreću. Kad je vidjela toliko ruža oprostila je kapetanu jegovu tugu. Nicola je pak odlučio da više neće plakati ako svijetom zavlada plavetnilo i prava sreća. Obećao je princezi da će se promijeniti. Princeza Latica je odlučila da više nikoga neće tjerati da bude sretan. Neka svatko živi onako kako može i umije.
Popela se na brod i krenuše put Tužne zemlje i bijeloga mora. Trebali su proći 703 milje da stignu tamo. Ma što je to bilo za iskusnoga morskog vuka.
Noćima su bili naslonjeni na ogradu broda i iščekivali bijelo more. Jednoga dana sivo je postajalo sve svjetlije. I konačno stigoše. Princeza Latica odmah
skoči i umije se. Njene zelenosmeđe oči puste čudnu svjetlost. Njen osmijeh, poznat jedino kapetanu, postao je tako sretan da je kapetan znao da dolaze
velike promjene. More je postalo plavo. Nebo se zaplavilo i pojavilo se Sunce i radost je zavladala svijetom.
Priču su mi ispričali kapetan Nicola i princeza Latica.
Boris Simeoni
http://profa21.blogograd.org/2014/02/23/kako-je-nastala-sreca/
TUŽNI PRINC
U jednoj dalekoj zemlji rodio se mali princ. Nisu mu se obradovali jer je zla veštica prorekla da će princ svrgnuti sa prestola svog oca. Zato je dobijao manje pažnje i ljubavi nego što je zasluživao. Ostao je gladan ljubavi. Taman kad je odrastao, kralj je otplovio u posetu drugom kralju i njegov brod je potonuo. To je rastužilo celo kraljevstvo, ali i mladog princa, koji je voleo svog oca iako ga je ovaj zanemarivao. Neki su govorili da se ovim proročanstvo ispunilo. Princ je bivao sve tužniji i iako je sada preuzeo kraljevstvo, nije bio zadovoljan. Onda su mu stigli glasi o prelepoj princezi plavih očiju i on se uputio u njeno kraljevstvo da je isprosi. Među brojnim proscima baš njega je odabrala, dopale su joj se njegove tužne oči. Živeli su u slozi i ljubavi i plavooka princeza je tužnom princu nadoknadila mnogo toga što mu je bilo ranije uskraćeno. Samo jednu malu tajnu želju nije. Ali šta je mala želja prema velikim ispunjenim željama?
No zla veštica nije blagonaklono gledala na sreću tužnog princa, pa je nagovorila princezu da otputuje u posetu svojim roditeljima i potopila je njen brod. Od toga se gubitka princ nikako nije mogao oporaviti. Šta god su radili, čime god ga zabavljali, osmeh mu niko nije mogao vratiti.
Jednoga dana princu su rekli da u dalekoj zemlji preko 400 gora i 20 mora u Srećnom kraljevstvu živi Princeza osmeha, ona koja osmehom leči sve tuge. Tražili su da je poseti, možda će njegovoj tuzi naći lek. Nevoljko se princ zaputio na daleki put, celo vreme prigovarajući svojoj sviti da je to uzaludno putešestvije.
Na kraju zamornog putovanja tužni princ je stigao u daleko kraljevstvo u kome su se svi osmehivali. Koga god bi sreo, bio je nasmejan. Pitao je ljude zašto su takvi, a oni su mu odgovarali da u Srećnom kraljevstvu nema tužnih ljudi. Dovoljan je bio osmeh njihove princeze, pa da zaborave sve jade. Najavili su ga princezi i on je izišao pred nju. Bila je lepa na svoj način, sasvim drugačija od njegove princeze, a najlepši je bio njen osmeh. Time ga je osvojila i on je počeo da se osmehuje. Šta god bi rekla, bilo mu je milo i drago. Šapnuo joj je svoju malu neispunjenu želju, koju nikad nikome nije rekao. Pogledala ga je iznenađeno i nasmejala se. „Pa i ja imam sasvim istu tajnu želju!“ rekla je. Princ se naklonio i zatražio njenu ruku. I živeli su u slozi i ljubavi, ispunjavajući jedno drugome sve želje, a princ više nikada nije bio tužan.
Anka Stanojčić
(snimila Sanjarenja)
http://sanjarenja.blogograd.org/2014/02/23/tuzni-princ/
kako je nastala sreća
Pa da započnemo priču od početka. Počelo je onomad kad se pojavio u Radosnoj zemlji kapetan Nicola niotkuda. Nitko nije znao kako i kada, ali bio je tu i princeza mlada. Princeza Latica vladala Radosnom zemljom i tugu pažljivo prikrivala osmijehom. U njenom društvu svi su radosni i veseli. Uspjela je da sve uvjeri u radost i igru. U veselim danima narod je dobivao sladoled i pjevalo se i plesalo dan i noć. Princeza je s kapetanom zaboravilana sve i bila je zaista sretna i presretna. Kapetan ju je vozio u nepoznate zemlje i pokazivao je kao najljepšu i njemu najdražu osobu na svijetu. No jednoga dana nestao je kapetan i nitko nije znao što se dogodilo. Gdje je nestao. Princeza je od tuge zaboravila na veselje. Nadvili se sivi oblaci nad zemlju. Sladoleda je nestalo, ples i igra prestali. Svatko je žurio kući da upali svjetlo jer u sivome danu se baš nije mnogo vidjelo.
Dvorac
Kapetan je naišao na Bijelo more, a legenda kaže tko dovede u to more princezu zeleno smeđih očiju da se okupa sve će biti plavo i radost će zavladati svijetom. Kapetan je volio princezu više od ičega na svijetu, samo ona mu nije vjerovala. Tvrdila je da nema tuge na ovome svijetu i da ljudi koji su tužni ne mogu i ne smiju živjeti u njenom dvorcu. A kapetan je bio iz Tužne zemlje i ponekad je plakao kad bi se sjetio da ne može pomoći da radost stigne u njegovu zemlju.
I sada, kada je otkrio, kako da ovaj svijet postane sretan, odlučio je vratiti se princezi Latici i s njom otputovati na Bijelo more. Uzeo je veliki buket crvenih ruža. Zamislite bilo ih je 703. Princeza je obožavala taj broj i tvrdila da joj on donosi sreću. Kad je vidjela toliko ruža oprostila je kapetanu jegovu tugu. Nicola je pak odlučio da više neće plakati ako svijetom zavlada plavetnilo i prava sreća. Obećao je princezi da će se promijeniti. Princeza Latica je odlučila da više nikoga neće tjerati da bude sretan. Neka svatko živi onako kako može i umije.
Popela se na brod i krenuše put Tužne zemlje i bijeloga mora. Trebali su proći 703 milje da stignu tamo. Ma što je to bilo za iskusnoga morskog vuka.
Noćima su bili naslonjeni na ogradu broda i iščekivali bijelo more. Jednoga dana sivo je postajalo sve svjetlije. I konačno stigoše. Princeza Latica odmah
skoči i umije se. Njene zelenosmeđe oči puste čudnu svjetlost. Njen osmijeh, poznat jedino kapetanu, postao je tako sretan da je kapetan znao da dolaze
velike promjene. More je postalo plavo. Nebo se zaplavilo i pojavilo se Sunce i radost je zavladala svijetom.
Priču su mi ispričali kapetan Nicola i princeza Latica.
Boris Simeoni
http://profa21.blogograd.org/2014/02/23/kako-je-nastala-sreca/
TUŽNI PRINC
U jednoj dalekoj zemlji rodio se mali princ. Nisu mu se obradovali jer je zla veštica prorekla da će princ svrgnuti sa prestola svog oca. Zato je dobijao manje pažnje i ljubavi nego što je zasluživao. Ostao je gladan ljubavi. Taman kad je odrastao, kralj je otplovio u posetu drugom kralju i njegov brod je potonuo. To je rastužilo celo kraljevstvo, ali i mladog princa, koji je voleo svog oca iako ga je ovaj zanemarivao. Neki su govorili da se ovim proročanstvo ispunilo. Princ je bivao sve tužniji i iako je sada preuzeo kraljevstvo, nije bio zadovoljan. Onda su mu stigli glasi o prelepoj princezi plavih očiju i on se uputio u njeno kraljevstvo da je isprosi. Među brojnim proscima baš njega je odabrala, dopale su joj se njegove tužne oči. Živeli su u slozi i ljubavi i plavooka princeza je tužnom princu nadoknadila mnogo toga što mu je bilo ranije uskraćeno. Samo jednu malu tajnu želju nije. Ali šta je mala želja prema velikim ispunjenim željama?
No zla veštica nije blagonaklono gledala na sreću tužnog princa, pa je nagovorila princezu da otputuje u posetu svojim roditeljima i potopila je njen brod. Od toga se gubitka princ nikako nije mogao oporaviti. Šta god su radili, čime god ga zabavljali, osmeh mu niko nije mogao vratiti.
Jednoga dana princu su rekli da u dalekoj zemlji preko 400 gora i 20 mora u Srećnom kraljevstvu živi Princeza osmeha, ona koja osmehom leči sve tuge. Tražili su da je poseti, možda će njegovoj tuzi naći lek. Nevoljko se princ zaputio na daleki put, celo vreme prigovarajući svojoj sviti da je to uzaludno putešestvije.
Na kraju zamornog putovanja tužni princ je stigao u daleko kraljevstvo u kome su se svi osmehivali. Koga god bi sreo, bio je nasmejan. Pitao je ljude zašto su takvi, a oni su mu odgovarali da u Srećnom kraljevstvu nema tužnih ljudi. Dovoljan je bio osmeh njihove princeze, pa da zaborave sve jade. Najavili su ga princezi i on je izišao pred nju. Bila je lepa na svoj način, sasvim drugačija od njegove princeze, a najlepši je bio njen osmeh. Time ga je osvojila i on je počeo da se osmehuje. Šta god bi rekla, bilo mu je milo i drago. Šapnuo joj je svoju malu neispunjenu želju, koju nikad nikome nije rekao. Pogledala ga je iznenađeno i nasmejala se. „Pa i ja imam sasvim istu tajnu želju!“ rekla je. Princ se naklonio i zatražio njenu ruku. I živeli su u slozi i ljubavi, ispunjavajući jedno drugome sve želje, a princ više nikada nije bio tužan.
Anka Stanojčić
Dvorac
http://sanjarenja.blogograd.org/2014/02/23/tuzni-princ/
Нема коментара:
Постави коментар